������� : [1] 2 ������ |
barjak
|
#1
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:09:12
|
Aleksandar Sergejevic Puskin
POEZIJA
|
|
barjak
|
#2
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:11:09
|
elegija
ELEGIJA Veselje bujno razvejanih leta Sad ko pijanstva èemer duÅ¡i smeta; A tuga proÅ¡lih dana, slièno vinu, Sve jaèa je Å¡to dublje dani plinu. I nose puno umora i žali Buduænosti uznemireni vali. Al´ nije smrt to Å¡to mi srce moli, Veæ život, radi misli, radi boli. Ja znam da opet biæe naslañenja Da harmonija moj æe sadrug biti, Da æu nad bajkom snova suze liti,
|
|
barjak
|
#3
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:12:23
|
voleo sam vas
VOLEO SAM VAS Voleo sam vas; moja ljubav stara Još uvek, možda, spi u srcu mome. Al´ zašto ona nemir da vam stvara? Ja nisam rad žalostiti vas njome. Voleo sam vas nemo, beznadežno, Pun strepnje i pun ljubomorne boli, Voleo sam vas iskreno i nežno; - Nek bog da tako drugi da vas voli.
|
|
barjak
|
#4
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:14:46
|
sta ime moje za te znaci
Å TA IME MOJE ZA TE ZNAÈI Å ta ime moje za te znaèi? Umreæe ono k´o Å¡um vala Å to tužno mije tuña žala, Ko žagor Å¡umski kad se smraèi. Na listu tvoga spomenara Ostaæe poput traga sivog, K´o grobni natpis, èudna Å¡ara Neèitljiva za ikog živog. Å ta znaèi ono? Veæ odavno Val novih nemira ga briÅ¡e I seæanje životodavno Ne budi u tvom duhu viÅ¡e. No reci ga u vreme èame, Kaži u èasovima sivim: Postoji uspomena na me, Postoji srce gde ja živim... POD SINJIM NEBOM JE... Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom Venula setna, zamiÅ¡ljena... Na kraju uvela i možda, nada mnom Lebdela veæ je senka njena. No neprestupna crta stoji izmeñ´ nas: Zalud sam staru ljubav zvao S ravnoduÅ¡nih sam usta èuo smrti glas, RavnoduÅ¡no ga sasluÅ¡ao. I eto koga ljubih duÅ¡om svojom svom S toliko teÅ¡kih žudnji, nada, S toliko bolnog tugovanja za njom, S toliko bezumlja i jada! Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duÅ¡i toj Za senku koju smrt mi uze, Za seæanje na život nepovratni moj, Ne nalazim ni bol ni suze.
|
|
barjak
|
#5
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:16:51
|
posveceno
POSVEÆENO... Ja pamtim divno magnovenje, Kad sretoh tebe na svom putu, Ko svetlih snova ostvarenje, Ko neba dah u zemnom putu. Kroz burni život hitrobežni, Kroz strasti, iskušenja mnoga Ja dugo slušah glas tvoj nežni O sanjah crte lica tvoga. Al´ korak leta neizbežni Pogasio je mašte tajne, Zaglušio je glas tvoj nežni I otro lika crte sjajne. Teko je život, pun èeznuæa, Pun mraka, zla i ropskih uza, Bez rajskog sna,bez nadahnuæa, I bez božanstva i bez suza. Al´ opet nasta otkovenje, I sad si opet na mom putu Ko svetlih snova ostvarenja, Ko neba dah u zemnom kutu. I srce puno je pregnuæa:
|
|
barjak
|
#6
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:17:52
|
noc
N O Æ Sav èežnja, milošta, moj glas èim si preda mnom, Remeti æutanje u noænom èasu tamnom. Kraj moje postelje, pri neveseloj sveæi, Promièu stihovi sliveni, žuboreæi - Bujice ljubavi što, pune tebe, huje. Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je, Za mene sija on. I èujem sad, u tmini: - Moj mili . . . tvoja sam . . . da, tvoja sam, jedini. 1823.
|
|
barjak
|
#7
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:20:34
|
ne pevaj draga
NE PEVAJ DRAGA Ne pevaj, draga, kad si samnom gruzinske pesme pune tuge; u seæanju mi bude tamnom daleki žal i dane druge. Kad razliju se u tišinu te pesme lude, zanesene, ja vidim stepu, meseèinu i lik daleke jedne žene.
|
|
barjak
|
#8
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:21:52
|
pod sinjim nebom je
POD SINJIM NEBOM JE... Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom Venula setna, zamiÅ¡ljena... Na kraju uvela i možda, nada mnom Lebdela veæ je senka njena. No neprestupna crta stoji izmeñ´ nas: Zalud sam staru ljubav zvao S ravnoduÅ¡nih sam usta èuo smrti glas, RavnoduÅ¡no ga sasluÅ¡ao. I eto koga ljubih duÅ¡om svojom svom S toliko teÅ¡kih žudnji, nada, S toliko bolnog tugovanja za njom, S toliko bezumlja i jada! Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duÅ¡i toj Za senku koju smrt mi uze, Za seæanje na život nepovratni moj, Ne nalazim ni bol ni suze. POSVEÆENO... Ja pamtim divno magnovenje, Kad sretoh tebe na svom putu, Ko svetlih snova ostvarenje, Ko neba dah u zemnom putu. Kroz burni život hitrobežni, Kroz strasti, iskuÅ¡enja mnoga Ja dugo sluÅ¡ah glas tvoj nežni O sanjah crte lica tvoga. Al´ korak leta neizbežni Pogasio je maÅ¡te tajne, ZagluÅ¡io je glas tvoj nežni I otro lika crte sjajne. Teko je život, pun èeznuæa, Pun mraka, zla i ropskih uza, Bez rajskog sna,bez nadahnuæa, I bez božanstva i bez suza. Al´ opet nasta otkovenje, I sad si opet na mom putu Ko svetlih snova ostvarenja, Ko neba dah u zemnom kutu. I srce puno je pregnuæa: Ti vraæaÅ¡ sve Å¡to vreme uze, I rajske sne i nadahnuæa,
|
|
barjak
|
#9
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:22:43
|
pesniku
PESNIKU Za ljubav sveta - ljudi, Pesnièe ti ne mari! Velike hvale huka - to je trenutan Å¡um. Hladan je smeh gomile; glupakov sud pokvari Smisao. Al’ ti budi - èvrst i sam ko tvoj um. Ti - car si. I sam živiÅ¡. Kreæe te volja tvoja, Tamo kuda te vodi slobode tvoje put. UsavrÅ¡avaj samo duhovna blaga svoja, Ne traži da svet puni - mirnog ti posla kut. Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi; O delu umetnièkom umetnik strože sudi... A pusti i glupaku, pusti gomili toj Neka te brani, ili Å¡ta hoæe neka zbori Nek’ pljuje onaj oltar gde tvoja svetlost gori NestaÅ¡luk dece neka koleba presto tvoj.
|
|
barjak
|
#10
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:23:52
|
Ko led i sva ko zimski dan; Od bola bleda i bez glasa . . . O, doñi mi Å¡to pre, Å¡to pre Ko vetra dah, ko zvuk, il’ tajna. Ko straÅ¡na sen, ko zvezda sjajna, Svejedno je: Å¡to pre, Å¡to pre! Ne zovem tebe ja zbog tog Da korim ljude èija zloba Uèini kraj života tvog, Ni da proèitam tajne groba, I ne zbog tog Å¡to sumnji roj U duÅ¡i nosim: da prebolim, Ne mogu ja; i sad te volim, I joÅ¡ sam ja ko nekad tvoj. 1830 * * * Oprosti snove ljubomorne moje: Ljubavi strasne nemir slepi, èudni, Verna si mi, al zaÅ¡to reèi tvoje Vole da plaÅ¡e moj um veèno budni? Sred poklonika Å¡to za tobom lete Å to želiÅ¡ ti da draga budeÅ¡ svima?
|
|
barjak
|
#11
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:25:03
|
zimsko vece
ZIMSKO VEÈE Bura maglom nebo krije, Vihorova mrsi vlas, Èas ko ljuta zver zavije, Zaplaèe ko dete èas. Sad na trošnom krovu sveli
|
|
barjak
|
#12
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:25:49
|
arion
ARION U èamcu mi smo mnogi bili; natezali su jedni jedro, a drugi upirali vedro u vodu vesla. U tišini na krmi naš kormilar umni u šutnji vodi tromi èun; ja - bezbrižan i vere pun, ja pevah im... Al vala grud najednom zgnjeèi vihor šumni... Kormilar s pomorcima strada! Tek ja, tajanstven pevaè, sada na kopno baèen nevremenom, ja himne iste pevam dalje i svoje namoèene halje na suncu sušim tu pod stenom.
|
|
barjak
|
#13
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:40:53
|
cvetak
CVETAK Uveli cvetak bezmirisni puÅ¡ten u knjizi gledam ja. I gle, veæ mnoÅ¡tvom èudnih misli duÅ¡a se moja puni sva. Kog proleæa je cvao cvatom i èijom rukom skrÅ¡en bi? Da l’ poznatom il nepoznatom? ZaÅ¡to ga’ovde ostavi? Možda za spomen na poznanstvo il na rastanak možda dug? Na kakvu Å¡etnju kroz prostranstvo, kroz tiho polje, tamni lug? Živi li on il ona živi, gde li je njihov kutak sad? A možda su i uvenuli ko ovaj ovde cvetiæ mlad? NE PEVAJ DRAGA Ne pevaj, draga, kad si samnom gruzinske pesme pune tuge; u seæanju mi bude tamnom daleki žal i dane druge. Kad razliju se u tiÅ¡inu te pesme lude, zanesene, ja vidim stepu, meseèinu i lik daleke jedne žene. Otkad ugledah te, draga, njen lik u mome srcu gasne, al nova oživi ga snaga, kad zaèujem te pesme strasne. Ne pevaj, draga, kad si samnom, gruzinske pesme pune tuge; u seæanju mi bude tamnom daleki žal i dane druge.
|
|
barjak
|
#14
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:42:52
|
bajka o ribaru i ribici
BAJKA O RIBARU I RIBICI U dalekoj zemlji nekoj, iza brda, iza gora, na obali sinjeg mora koliba je bila jedna vrlo stara, troÅ¡na, bedna. U njoj živi deda stari krpi mrežu i ribari, a baba mu ruèak kuva i kolibu ona èuva. Naokolo nigde sveta, niko tuda da proÅ¡eta. Trideset i viÅ¡e leta žive oni tako sami, deda peca, baba èami. Jedno jutro (beÅ¡e tmurno) deda mrežu uze žurno. Babi reèe: -Ruèak kuvaj, kuæu èuvaj, a ja odoh po svoj èamac. Poneo sam dobar mamac, pa se nadam, neæu kriti, da æe danas ribe biti. Naveze se on na more u osvitak bele zore. Mrežu baca, pa se sladi ruke trlja, bradu gladi, ali mrežu-praznu vadi, ne zna viÅ¡e Å¡ta da radi. Sunce zañe, veæ se smraèi i nebo se naoblaèi, ali ribe nigde nema i deda se kuæi sprema. Tad joÅ¡ jednom mrežu spusti, sa èela mu oblak gusti rasturi se i nestade. U mrežu mu riba pade. Neobièna riba neka, gleda u nju s èudom deka. Velika je pola hvata, a sjaji se kao od zlata. Da bi èudo bilo veæe, riba ljudskim glasom reèe: - Å ta god tražiÅ¡, ja æu dati, samo me u more vrati. Ispuniæu želju tvoju - bilo koju... ...Sad se deda smilostivi, pusti ribu neka živi, ali želju on ne reèe. Spustilo se veæ i veèe kad se kuæi vrati deda, a baba ga mrko gleda, pa æe reæi: - Sedi ovde pokraj peæi. Doneo si praznu torbu, ješæeÅ¡ sada samo èorbu. Deda sede i, dok toplu èorbu jede, poèe da joj, tako s reda, èudan sluèaj pripoveda. Kad je baba èula ovo, održa mu straÅ¡no slovo: - Od muke æu sad puæi. tebe, deda, treba tuæi. Å to si tako luckast bio, pa si ribu ispustio?
|
|
barjak
|
#15
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:45:50
|
BAJKA O RIBARU I RIBICI U dalekoj zemlji nekoj, iza brda, iza gora, na obali sinjeg mora koliba je bila jedna vrlo stara, troÅ¡na, bedna. U njoj živi deda stari krpi mrežu i ribari, a baba mu ruèak kuva i kolibu ona èuva. Naokolo nigde sveta, niko tuda da proÅ¡eta. Trideset i viÅ¡e leta žive oni tako sami, deda peca, baba èami. Jedno jutro (beÅ¡e tmurno) deda mrežu uze žurno. Babi reèe: -Ruèak kuvaj, kuæu èuvaj, a ja odoh po svoj èamac. Poneo sam dobar mamac, pa se nadam, neæu kriti, da æe danas ribe biti. Naveze se on na more u osvitak bele zore. Mrežu baca, pa se sladi ruke trlja, bradu gladi, ali mrežu-praznu vadi, ne zna viÅ¡e Å¡ta da radi. Sunce zañe, veæ se smraèi i nebo se naoblaèi, ali ribe nigde nema i deda se kuæi sprema. Tad joÅ¡ jednom mrežu spusti, sa èela mu oblak gusti rasturi se i nestade. U mrežu mu riba pade. Neobièna riba neka, gleda u nju s èudom deka. Velika je pola hvata, a sjaji se kao od zlata. Da bi èudo bilo veæe, riba ljudskim glasom reèe: - Å ta god tražiÅ¡, ja æu dati, samo me u more vrati. Ispuniæu želju tvoju - bilo koju... ...Sad se deda smilostivi, pusti ribu neka živi, ali želju on ne reèe. Spustilo se veæ i veèe kad se kuæi vrati deda, a baba ga mrko gleda, pa æe reæi: - Sedi ovde pokraj peæi. Doneo si praznu torbu, ješæeÅ¡ sada samo èorbu. Deda sede i, dok toplu èorbu jede, poèe da joj, tako s reda, èudan sluèaj pripoveda. Kad je baba èula ovo, održa mu straÅ¡no slovo: - Od muke æu sad puæi. tebe, deda, treba tuæi. Å to si tako luckast bio, pa si ribu ispustio?. Babi reèe: -Ruèak kuvaj, kuæu èuvaj, a ja odoh po svoj èamac. Poneo sam dobar mamac, pa se nadam, neæu kriti, da æe danas ribe biti. Naveze se on na more u osvitak bele zore. Mrežu baca, pa se sladi ruke trlja, bradu gladi, ali mrežu-praznu vadi, ne zna viÅ¡e Å¡ta da radi. Sunce zañe, veæ se smraèi i nebo se naoblaèi, ali ribe nigde nema i deda se kuæi sprema. Tad joÅ¡ jednom mrežu spusti, sa èela mu oblak gusti rasturi se i nestade. U mrežu mu riba pade. Neobièna riba neka, gleda u nju s èudom deka. Velika je pola hvata, a sjaji se kao od zlata. Da bi èudo bilo veæe, riba ljudskim glasom reèe: - Å ta god tražiÅ¡, ja æu dati, samo me u more vrati. Ispuniæu želju tvoju - bilo koju... ...Sad se deda smilostivi, pusti ribu neka živi, ali želju on ne reèe. Spustilo se veæ i veèe kad se kuæi vrati deda, a baba ga mrko gleda, pa æe reæi: - Sedi ovde pokraj peæi. Doneo si praznu torbu, ješæeÅ¡ sada samo èorbu. Deda sede i, dok toplu èorbu jede, poèe da joj, tako s reda, èudan sluèaj pripoveda. Kad je baba èula ovo, održa mu straÅ¡no slovo: - Od muke æu sad puæi. tebe, deda, treba tuæi. Å to si tako luckast bio, pa si ribu ispustio?
|
|
������� : [1] 2 ������ |
|
�� ���� ���� �������� ���� ��� �� ��� �������
|