������� : ������ 1 [2] |
barjak
|
#1
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:09:12
|
Aleksandar Sergejevic Puskin
POEZIJA
|
|
barjak
|
#16
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:47:30
|
suzanj
SUŽANJ Za gvozdenom reÅ¡etkom tamnujem sad, Ja - nekad slobodan orao mlad. Kraj prozora sleæe moj sreæniji drug, On razdire plen svoj i leti u krug. On kljuje i baca i gleda u mrak, I krikom i pogledom daje mi znak. Ja taèno razumem Å¡to hteo bi reæ; On poziva mene: ’’Hajd’ vreme je veæ! Mi slobodne ptice smo. Hajde i ti Na mesto gde oblak nad urvinom spi, Gde plavetno more na obzorju sja, Gde lutamo jedino vetar, i ja!’’
|
|
barjak
|
#17
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:50:20
|
poslanija u sibir
POSLANICA U SIBIR U rudnicima, u Sibiru Strpljenje vaÅ¡e nek’ ne klone, Jer vaÅ¡a dela ne umiru, Ni uzviÅ¡ene težnje one. Nada, ta verna sestra zala U podzemlje æe mraèno siæi Da bi vam bodrost održala I željeno æe vreme stiæi.
|
|
barjak
|
#18
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:52:36
|
exegi monumentum
EXEGI MONUMENTUM Podigoh spomenik Å¡to nije rukom tvoren, Neæe mu prilaze zaboraviti puk. Èelom se ponosnim uzneo nepokoren Nad Aleksandrov ratni luk. Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom Van sudbe sveg Å¡to mre, nadživeæe mi prah. Slavan æu ostati dok traje sa planetom Bar jednog pesnika dah. O meni Rusijom živ glas proneæe ljudi, Pomenuæe me svud naroda njenih krug - Slovena gordi sin, i Tunguz divlje æudi, Finac i Kalmik, stepa drug. Dugo æu biti drag i mio svome rodu: Lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas, U veku okrutnom opevao slobodu, Za sužnje uvek zvao spas. NajviÅ¡u zapovest o, muzo, verno sledi - Hvala i kletva spokojno sluÅ¡aj zbor, Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi, I sa glupakom mani spor. TRENUTKA JA SE SEÆAM SJAJNA Trenutka ja se seæam sjajna, kada preda mnom se ti pojavi ko priviñenje, kao tajna, i ko lepote genij pravi. Kad tuga sve mi skrha nade, a kinjile me strepnje taÅ¡te, tvoj nežni glas mi pevat stade i lik tvoj sanjah na dnu maÅ¡te. No, doba minu. Vihor nežni rasprÅ¡io mi sne i stravu. I predadoh ja glas tvoj nežni i lik nebeski zaboravu. Polako su se vukli dani u zabiti, u zatoèenju, bez zanosa, bez suza ranih, bez nadahnuæa, nalik mrenju. Al stiže duÅ¡i probuñenje. I opet mi se ti pojavi ko nenadano priviñenje i ko lepote genij pravi. I kucat stade srce vruæe, nov život u njem maha uze. I opet plamti nadahnuæe, i ljubav sja, i teku suze.
|
|
barjak
|
#19
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:54:16
|
trnutka ja se secam sjajna
TRENUTKA JA SE SEÆAM SJAJNA Trenutka ja se seæam sjajna, kada preda mnom se ti pojavi ko priviñenje, kao tajna, i ko lepote genij pravi. Kad tuga sve mi skrha nade, a kinjile me strepnje taÅ¡te, tvoj nežni glas mi pevat stade i lik tvoj sanjah na dnu maÅ¡te. No, doba minu. Vihor nežni rasprÅ¡io mi sne i stravu. I predadoh ja glas tvoj nežni i lik nebeski zaboravu. Polako su se vukli dani u zabiti, u zatoèenju, bez zanosa, bez suza ranih, bez nadahnuæa, nalik mrenju. Al stiže duÅ¡i probuñenje. I opet mi se ti pojavi ko nenadano priviñenje i ko lepote genij pravi. I kucat stade srce vruæe, nov život u njem maha uze. I opet plamti nadahnuæe, i ljubav sja, i teku suze. TI I VI Isprazno Vi srdaènim Ti Ona zabunom zameni I odmah u mojoj maÅ¡ti Uzrhta duÅ¡a u meni. Pred njom snovi mi se snili Ne mogu da joj odolim. Kažem: "Kako ste mili" A mislim: "Kako te volim! BESI Kolutaju magluÅ¡tine, Mesec gubi svoju moæ, Sneg se vitla sa visine, - Mutno nebo, mutna noæ. Saonice stepom klize, Zvonce zvoni cin - cilin, Na tom putu moro bi se Užasnuti svaki džin. ’’Teraj momèe!’’ - ’’Zalud muke; Konj zaspao, kajas krut; Mrzne mi se veæ i ruka, A ne vidim nigde put. Propašæemo, - zlo je, zlo je, Kucnuo na je zadnji èas. Pred nama se hale roje, Besi skaèu oko nas.’’ ’’Eno jedan zube kezi; Drugi me je pljuno, - hu! To su besi, to su besi, Raduju se naÅ¡em zlu. Sad je jedan trèo levo, Konje guro u prolom, A drugi je okom sevo Nakom vatrom paklenom.’’ Kolutaju magluÅ¡tine, Mesec gubi svoju moæ, Sneg se vitla sa visine, - Mutno nebo, mutna noæ, Sad ni maci, - - jao, jao! Opet zasta zvona zvuk. ’’Å ta je ono?’’ - ’’Bog bi znao, - Neka klada, - il je vuk.’’ Sicu, piÅ¡te noæne strave, U grud’ma ti hrabrost mre; Konji ržu dižeæ glave, - Kakva j’ ono avet, gle! Lete konji ko pomamni, Ko da j’ orkan odstrag; Iza onih jela tamni’ Cereka se neki vrag. Iz daljine neÅ¡to kulja, Ne znam je li dim il’ sen; A urlièe neka rulja Vrteæi se u vreten, Èudna huka, èudna buka, Ne znam uzrok, ne znam smer, - Sahranjuju l’ kakvog smuka, Il’ udaje daba kæer! Kolutaju magluÅ¡tine, Mesec gubi svoju moæ, Sneg vitla sa visine, - Mutno nebo, mutna noæ. Razuzdani besi lete, Raduju se naÅ¡em zlu, Krici njine pesme klete Kroz srce mi prodiru. VREME JE, DRUŽE MOJ Vreme je, druže moj, spokojstva srce prosi, Za danom leti dan i svaki èasak nosi Života deliæ svoj, života deliæ krt; Tek spremaÅ¡ se da živiÅ¡, a gle, najednom, smrt! Ne svetu mesto sreæe sloboda, mir postoje, Veæ davno uñeÅ¡ nov privlaèi srce moje, Veæ davno sanjam beg, rob klonuo i hud, Daleku obitelj i nasladu uz trud.
|
|
barjak
|
#20
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:55:14
|
posetio sam opet
POSETIO SAM OPET ...Posetio sam opet Taj kutak zemlje gde sam proveo, Ko izgnanik, dve kratke godine. Veæ deset leta proñe od tog doba I mnogo se promenilo u mome Životu: opÅ¡tem zakonu pokoran, I sam sam se izmenio. Al ovde Obuzimaju seæanja me živo; I èini mi se: joÅ¡ sam sinoæ luto Kroz te Å¡umarke. Gle, doma progonstva Gde živeo sam s jednom dadom mojom. Starice viÅ¡e nema, iza zida Ne èujem viÅ¡e korake joj teÅ¡ke, Kad nadgleda ujutru kuæu. Evo Å umovitog huma gde sam èesto Sedeo nepokretan, gledajuæi Na jezero i seæao se s tugom Obala dugih, drugih talasa Kroz njive zlatne i zelena polja Ono se, plavo, pružilo Å¡iroko, A po njegovim tajanstvenim vodama Vozi se ribar, vukuæi za sobom Ubogu mrežu. Na obali strmoj Seoca raÅ¡trkana; tamo dalje Vetrenjaèa naherena, na vetru, Okreæe jedva krila - A na meñi Imanja dedova, na onom mestu U goru put gde stoje - dva zajedno - treæi Podalje malo. Kad sam jaho tuda Po meseèini, Å¡umom poznatom Zdravili su me njini vrtovi. Tim putem sad sam proÅ¡ao i opet Video sam ih. Tu su s Å¡umom starim. Al oko postarelog korenja, Gde nekad sve je bilo pusto, golo, Sada je nikla mlada Å¡umica, Zelena porodica; kao èeljad Pod njenu senku žbunje tiska se. A njihov drugar tužni stoji sam, Ko stari momak, oko njega sve je Ko i pre pusto. Zdravo, naraÅ¡taju Mladi i nepoznati! Neæu ja Tvoj moæni, pozni uzrast videti, Kad moje poznanike prestigneÅ¡ I zakloniÅ¡ im staru, sedu glavu Od oka prolaznika. Al, unuk moj, Nek èuje on Å¡um vaÅ¡ih pozdrava, Kad s drugarske se vraæa sedeljke, Pun misli veselih i prijatnih, Kada po pomrèini proñe pored vas I pomisli na mene.
|
|
barjak
|
#21
|
��������: 706
18. ��� 2009. 13:57:17
|
vreme je,druze moj
VREME JE, DRUŽE MOJ Vreme je, druže moj, spokojstva srce prosi, Za danom leti dan i svaki èasak nosi Života deliæ svoj, života deliæ krt; Tek spremaÅ¡ se da živiÅ¡, a gle, najednom, smrt! Ne svetu mesto sreæe sloboda, mir postoje, Veæ davno uñeÅ¡ nov privlaèi srce moje, Veæ davno sanjam beg, rob klonuo i hud, Daleku obitelj i nasladu uz trud. POSETIO SAM OPET ...Posetio sam opet Taj kutak zemlje gde sam proveo, Ko izgnanik, dve kratke godine. Veæ deset leta proñe od tog doba I mnogo se promenilo u mome Životu: opÅ¡tem zakonu pokoran, I sam sam se izmenio. Al ovde Obuzimaju seæanja me živo; I èini mi se: joÅ¡ sam sinoæ luto Kroz te Å¡umarke. Gle, doma progonstva Gde živeo sam s jednom dadom mojom. Starice viÅ¡e nema, iza zida Ne èujem viÅ¡e korake joj teÅ¡ke, Kad nadgleda ujutru kuæu. Evo Å umovitog huma gde sam èesto Sedeo nepokretan, gledajuæi Na jezero i seæao se s tugom Obala dugih, drugih talasa Kroz njive zlatne i zelena polja Ono se, plavo, pružilo Å¡iroko, A po njegovim tajanstvenim vodama Vozi se ribar, vukuæi za sobom Ubogu mrežu. Na obali strmoj Seoca raÅ¡trkana; tamo dalje Vetrenjaèa naherena, na vetru, Okreæe jedva krila - A na meñi Imanja dedova, na onom mestu U goru put gde stoje - dva zajedno - treæi Podalje malo. Kad sam jaho tuda Po meseèini, Å¡umom poznatom Zdravili su me njini vrtovi. Tim putem sad sam proÅ¡ao i opet Video sam ih. Tu su s Å¡umom starim. Al oko postarelog korenja, Gde nekad sve je bilo pusto, golo, Sada je nikla mlada Å¡umica, Zelena porodica; kao èeljad Pod njenu senku žbunje tiska se. A njihov drugar tužni stoji sam, Ko stari momak, oko njega sve je Ko i pre pusto. Zdravo, naraÅ¡taju Mladi i nepoznati! Neæu ja Tvoj moæni, pozni uzrast videti, Kad moje poznanike prestigneÅ¡ I zakloniÅ¡ im staru, sedu glavu Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
|
|
������� : ������ 1 [2] |
|
�� ���� ���� �������� ���� ��� �� ��� �������
|