| U hladnom promrzlom jutru koracam korakom teskim, umoran zivotom bez tebe ja stalno iznova gresim.
 
 Sve me seti na tebe i nezna pahulja bela,
 i oblak sto nebom plovi dobija oblik tvog tela.
 
 I snegovi kada se tope a potok zazubori,
 ja cujem tvoj glas u njemu i opet me tuga slomi.
 
 I plasim se noci k’o dete, u svaki dodjes mi san,
 i ja te poljubim nezno ali te odnese dan.
 
 I pitam se dokle cu tako, ziveti tobom zanesen,
 da li ce osmeh vratiti prolece,leto il jesen...
 
 
 D.Timic
 |