Bilo bi mi suvise da sretnem kogagod: kao reka skrivena smeje se moja samoca i plavi se nada mnom neba svod. Ostavila sam za sobom zla i dobra vezana za radosti sveta. O, kako se sada smeje moja samoca u dva, tri malena cveta sto uz put radosna ih pobra’.
Suvise bi mi bilo da sretnem kogagod, kad daljina ima snova belu draz i budi se nada mnom neba svod. Kao pod srebrom trepti na bregu raz ispod zagrejane magle i reka u dolini plavi se. O, kako je dobro, sit ljudi i lutanja, posaditi ovde svoja cutanja, gde radosti kao i osmesi vode od neba jedino zavise.
I nasto bi mi da sretnem sada kogagod, kad srce moje cveta u samoci i treperi kao zvezda neba svod. O, da mi je lepotom neba tako moci napojiti svaki duse zedni kut, i nad zeljama prolaznim imati vlasti, pa hoditi dotle niz beli tudjinski put dok mi oci zauvek ne zaborave one sto u dalekom kraju borave, i za kojima cveta u samoci, ko cvet u suncu, tuga moje strasti.
Nasto bi mi i nocas da vidim kogagod: puna je mene same moja osama i cuti nada mnom neba svod. Tisina tuzna doline uvija i prozore moje dotice, kad mine tamom, zlosluto krilo nocnih kukuvija. Preliva se nocas mnome moja osama kao jutarnji cvetovi rosama; a ni sad jos nisam sita drugovanja duse sa sobom samom.
I mislim: zasto sam ikada srela kogagod, jer ma s kim bio, covek je uvek tuzno sam, i vezuje nas samo neba svod. Usamljen je i onaj kome dusu dam, usamljena sam i ja i uzalud molim ocima malo duse u ljudi sto prolaze: sama sam i kad volim, i sama cu otici u smrt. O, covek je s covekom uvek tuzno sam; vezuje nas samo neba hram i zemlje tuzni vrt.
-----------------
. "Sta ce meni tamo jedan mesec.Meni treba ovde jedna zemlja.".
... Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce spliæemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vešta razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtala, ispada da nam se veæina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Sluèajnost odluèuje o mom životnom putu i o mojoj sudbini, i najèešæe bivam dovedena pred gotov èin, upadam u jedan od moguæih tokova, u drugi æe me ubaciti samo druga sluèajnost. Ne verujem da mi je unapred zapisan put kojim æu proæi, jer ne verujem u neki naroèit red ovoga sveta. Ne odluèujemo, veæ se zatièemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmena, jednog odreðenog trenutka, kad nas samo ta prilika èeka, jedina koja nas može saèekati u toku mešanja. Ne možeš je zaobiæi, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš ...
----------------- ... Me and You ... Just us two ..
Sreli su se sasvim sluèajno, izmeðu nekih èudnih redova u kojima su prepoznali jedno drugo. On je bio Mali Princ, ona je bila sreæa. Zajedno su bili èudo. On je obeæavao da æe biti jak za oboje, umeo je da prepozna svako njeno oseæanje kroz samo jednu reè; bio je tako drugaèiji od drugih, tako savršen.
Ona je poèela da veruje da zaslužuje bajku o kojoj celog života sanja, poèela je da se smeje vetru i da grli oblake. Pravila je planove, maštala, sanjala. Redovno. Bila je iskrena do bola, kao i uvek. Sanjala je za oboje, preprièavala mu snove, èekala jutro samo da bi znala da se bezbedno vratio kuæi..
On je slao poruke samo da bi joj rekao da misli na nju. Umeo je da razgovara samo jednom reèju. Pisao je èudno, ali je i stavljao srca. Ljubio je bez uzviènika, savetovao je pametno.
Ali je i voleo kišu i jesenji vetar, a ona se toga boji. Jedan takav joj ga je i odneo... Konaèno je i on bio iskren. Bacio je u vodu sve èudo o kom je toliko pisao. Završio je dvema reèima.
A ona nije imala snage da nastavi.. Rekla je nešto što nije mislila. Pritisla je jedan taster. Zažmurila.
Rekla je:’’Mogu ja sama.’’ I otišla. Ne znajuæi da æe put koji tek poèinje biti užasno dug...
-----------------
. "Sta ce meni tamo jedan mesec.Meni treba ovde jedna zemlja.".
Seæate li se dragi gospodine, kako smo plesali po kaldrmi neke zemunske ulice jedne noæi potpuno sami.? Seæate li se, možda i nismo bili baš sasvim sami, onako omadjijani meseèinom i vinom taksistima koji su nam uporno svirali, sluèajnim prolaznicima koji su se možda i smejali? A mi smo plesali, nežno se obrazima dodirivali i pomalo ljubili. Ne znam taèno koju ste melodiju pevušili dok je crvena haljina cvilela parajuæi nebo pod vašim prstima. Ne pamtim kojom ste me ulicom poveli do Dunava, pamtite li vi kako je shumela reka, vrbu koja je spustila grane da nas sakrije, da nas saèeka? Voleli ste me te noæi, to dobro pamtim i dobro znam! Voleli ste me, zbilja voleli.. a onda morali kuæi poæi!! Vi ste imali Ko da vas èeka, meni je samo ostala reka, crvena haljina neka saèuvana, tek eto onako... Voleli ste me dragi gospodine šapnuli ste mi to, a sada, želim samo da znam pamtite li me ili ste mogli sa svakom tako?
-----------------
. "Sta ce meni tamo jedan mesec.Meni treba ovde jedna zemlja.".
Na našoj klupi seæanja ostati æe mnoge prièe o ljubavi jednoj.... èujem tvoje korake kako odlaze i gube se u daljini... neæeš se ni okrenuti ne želiš ništa poneti èak ni seæanja ... Njih æeš ostaviti na ovoj klupi koju æe lišæe prekriti kiše isprati vreme satrti ... ništa ne želiš uzeti... ne treba ti... tamo gde si krenuo seæanja se ne nose uspomene se ostavljaju i prepuštaju
-----------------
. "Sta ce meni tamo jedan mesec.Meni treba ovde jedna zemlja.".