| Strana : [1] 2 3 Sledeća |
|
Zarathustra
|
#1
|
Odgovori: 517
26. Jan 2006. 02:04:17
|
Johnny B. Štuliæ: Fantom slobode
Iscrpna biografija Johnnyja B. Štuliæa "Fantom slobode" sveobuhtvatan je prikaz karijere i života najkarizmatiènije figure hrvatskog rocka. Voða grupe Azra jedan je od najpopularnijih i najutjecajnijih hrvatskih glazbenika svih vremena, podjednako zanimljiv fanovima, kritièarima, ali i mnogim knjižavnicima koji ne kriju da je Štuliæ utjecao na njihovo pisanje.
Osim kritièkih analiza njegova samostalna rada i rada s Azrom, knjiga biografski obraðuje Štuliæevu karijeru, sadržava mnoge nepoznate pojedinosti iz njegova života, sjeæanja suradnika i prijatelja, neobjavljene pjesme, rukopise i privatne fotografije, te je najiscrpniji skup podataka dosad publiciran o Štuliæu i Azri.
Rad Branimira Štuliæa bio je neodvojivo povezan s mnogim politièkim i kulturnim žarištima u društvu, zbog èega knjiga zahvaæa bitno širi prostor od striktne biografije. "Fantom slobode" cjelovito i utemeljeno objašnjava fenomen Azre i nastanak Štuliæeva kulta, koji s nesmanjenim intezitetom traje i danas, kada Štuliæ glazbeno neaktivan živi u Nizozemskoj.
|
|
|
Zarathustra
|
#2
|
Odgovori: 517
26. Jan 2006. 02:12:08
|
Sadržaj:
Uvod / ŠTULIÆEVO SVETO TROJSTVO
I. dio URADI NEŠTO
1. FILIGRANSKI PLOÈNICI / 1953. - 1976.
2. NA JAVNIM MJESTIMA S GITAROM / 1977. - 1979.
3. RAVNO DO VRHA / 1980. - 1981.
4. KAMO DALJE, ROÐAÈE / 1982. -1983.
II. dio DOVIÐENJA NA VLAŠKOM DRUMU
5. NIJE KAO NA FILMU / 1984. - 1990.
6. TEŠKO VRIJEME / 1991. - 2001.
7. ÐONI, BUDI DOBAR / 2002. - 2005.
Napomena autora
Diskografija
|
|
|
Zarathustra
|
#3
|
Odgovori: 517
26. Jan 2006. 02:14:25
|
Uvod / ŠTULIÆEVO SVETO TROJSTVO
Prièa o Branimiru Štuliæu jedinstvena je, neusporediva sa storijom o ikojem drugom domaæem rock-protagonistu, a bogme i šire: koliko zbog Štuliæeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god vremenu promatrali, èini se da je Štuliæ bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatiènog uvažavanja i ne-kritièkog osporovanja – ili obrnuto – teško da bi izdržao ikoji drugi domaæi rock-autor. Toliko loših albuma, koliko ih je on nareðao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere, pokopalo bi mnoge. Prije toga on je najèešæe ipak bio autor najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uruèivane.
Èinjenica da je Štuliæ bio, i još jest, živopisna osoba, èiji je put poploèen mnogim zanimljivim detaljima, neoèekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju neèije biografije. I naizgled nebitne epizode Štuliæeva životopisa daju nekonvencionalne prièe i povoda za analitièke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. S druge strane, teško možete oèekivati njegovu objektivnost, prije negiranje svega što mu kažete, predložite ili napišete, ako uopæe stignete do njega. Imao sam prilike 2002. napraviti dulji telefonski intervju s njim, ali nisam namjeravao dati rukopis knjige Štuliæu na autorizaciju, smatrajuæi da bi zbog nekih dodatnih materijala mogli biti žrtvovani, izbaèeni drugi, njemu neprihvatljivi dijelovi teksta. Stoga je ova knjiga neautorizirana, ali i necenzurirana, te iscrpno popunjena autentiènim Štuliæevim izjavama. Dakako, važna su mi bila i iskustva iz rada na prethodnim knjigama, The Rolling Stones – Rock’n’Roll Babilon i Prljavo kazalište – Sve je lako kad si mlad, koje sam napisao u koautorstvu s Darkom Glavanom. Iscrpno istraživanje Štuliæeve biografije i dvadesetak intervjua s kljuènim osobama pomogli su u pisanju vjerodostojnog teksta, bez želje za podilaženjem bilo komu.
Neosjetljiv na vanjske poticaje, Štuliæ je ostao dosljedan sebi: u nizozemskom Hautenu maknuo se od prošlog života i bez suvišne prtljage na leðima radi ono što voli, a ne radi ono što bi njegovi poklonici voljeli da radi. Èini se da je nekadašnji buuelovski fantom slobode iz stiha pjesme „Ravno do dna“ – po kojem je ova knjiga i nazvana – napokon postao slobodan, pogotovo od oèekivanja drugih ljudi. Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ogranièenja, Štuliæ je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock-glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.
U rekapitulacijskom intervjuu Ninu 1989., kad se veæ èinilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge s tipiènim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Li Kung: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više doðe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obièno, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Obièaj je da oni koji nešto naprave zasjedni i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno dase zna.“
Doduše, kreativni pad na albumima s konca 80-ih nagovijestio je da je njegovo zlatno doba nepovratno prošlo, ali u tom razdoblju SFRJ rock-scena na umoru bila je puna i drugih zaslužnih prvoboraca koji su gacali u kreativnom blatu nastavljajuæi mirno raditi dalje. Dolazak rata 1991., Štuliæevo zenljopisno žongliranje i brojne kontroverzne izjave dolili su dodatno ulje na vatru nerazumijevanja s njegovom bivšom okolinom, koje je postalo permanentno stanje u njegovu gastarbajterskom „sluèaju“.
Iako je krenuo u doba novog vala, Štuliæeva autorska pozicija i medijska recepcija Azre bile su izdvojene iz skupne slike. Sam je 1989. o svom uspjehu rekao u Ninu: „Mene nije niti napravio neki jugoslavenski duh. Bio sam uvijek okružen prezirom, bježali su od mene, pljuvali me. To me je napravilo. Meni ni jedno vrijeme nije bilo naklonjeno. Ja sam se borio!“ Bio istinit ili ne, upravo taj imidž, koji æe poslije zabilježiti stihom „dvojica na ulici sami protiv svih“, presudan je u doživljavanju Branimira Štuliæa, energiènog borca za svoju stvar kojemu je publika vjerovala.
Podjednako omiljen meðu „radnicima i inteligencijom“, Johnny B. Štuliæ bio je privlaèan u strasnim emocijama i zakuèastim pjesnièkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo èim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost, koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štuliæ ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaæa bi rock-scena 80-ih bila ne samo bitno siromašnija nego nezamisliva i puno dosadnija.
Što god mislili o njemu, nemoguæe je, i nepotrebno, poreæi da je Štuliæ jedan od najznaèajnijih glazbenika u povijesti domaæe glazbe. Njegovo autorsko Sveto Trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevaèku i gitaristièku optiku, bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama – s mašinerijom Azre – bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom znaèaju Azre i Štuliæa, koji su nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.
Azra se pojavila u vrijeme kad se nasušnom pokazala potreba za svježom autorskom krvi koja bi unaprijedila dosege na rock-sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štuliæ nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali bio je izdvojen sluèaj, primjer radoholièara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukèiji od drugih“.
U vremenu kad su koncem 70-ih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja èorba i Leb i sol, svaki sa svoje strane bivše države, krèili put novom glazbenom rjeèniku i proširivali izražajne moguænosti rocka, konkurencija se èinila prije poticajnim nego otežavajuæim faktorom u kreativnom loncu domaæe rock-scene. Ako su Goran Bregovic i Bijelo dugme domaæu rock-glazbu u drugoj polovici 70-ih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor – zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom – nadolazeæa generacija autora unutar novog vala bila je zaslužna za daljnje raslojavanje poetike rock-glazbe u druge stilske rukavce.
Negdje na rubu izmeðu novovalne energije, ljutog angažmana s oslobaðajuæim politièkim podtekstom, gotovo klasiènog pjesmopisaèkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štuliæ je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, bili su podjednako Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dediæa otprije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebaèkog kruga koji je uspio tržišno i opæim utjecajem ne samo parirati opæenarodno prihvaæenim protagonistima SFRJ rock-scene, poput Bregoviæa ili Bore Ðorðeviæa, nego su njegove autorske postupke i oni sami poslije znali preuzimati.
Reèenica koja je dobro opisivala manevarske moguænosti Bijelog dugmeta na tržištu, koju mi je nenadžer Dugmeta Raka Mariæ rekao 1987. za stolom u zagrebaèkom Kavkazu, na Štuliæa se nije odnosila: „Beogradske sastave ne vole u Zagrebu, zagrebaèke u Beogradu, jedino Sarajlije vole svuda.“ Za razliku od nekih koji su bili proroci u svojem selu, Štuliæ je od poèetka rada bio masovno prihvaæen u svim dijelovima bivše države, što ga je stavilo u drukèiju poziciju od zagrebaèkih suvremenika poput Jasenka Houre, Jure Stubliæa ili Darka Rundeka.
Naravno, ovdje ne govorimo o vrijednosti njihova dijela – albuma, pjesme ili karijere – nego o neporecivoj èinjenici da rock nije dezinficirani laboratorij koji funkcionira po naèelima strogo utvrðenog znanstvenog pristupa, nego glazba koja svoju uvjerljivost i prodornost postiže razlièitim sredstvima. Ne porièuæi rocku status umjetnosti, neke dodatne karakteristike razlikovale su jednako zaslužne glazbenike koji su na kraju ostvarili razlièite dosege.
Prepoznatljivo gradska tematika pjesama bila je kod Štuliæa zamotana u dovoljno ruralni rjeènik, što ga je automatski približilo raznim tipovima publike, od punkera i hipija do studenata i novovalnih šminkera.
S druge strane, jedni i drugi zbog toga su mu nalazili zamjerke, smatrajuæi ga „seljaèinom“ ili pak pseudointelektualnim birtijaškim filozofom. No, najvažnije, publika Azre mogla se zvati masovnom. Branimir Štuliæ nije oduvijek bio ekscentrik i politikant, iako je puno toga u njegovim pjesmama od poèetka (s razlogom) bilo muèno, prosto, teško i tmurno.imao je Štuliæ i mana, ali to ga nije sprjeèavalo da jednakim nagonom isijava i masu pozitivnih znaèajki svog autorstva. Kad je bio u formi, s njim se doista malo tko mogao natjecati.
Neprijeporno je da je svaki od Azrinih prvih „obiènih“, dvostrukih i trostrukih albuma sadržavao neusporedivo više žita nego kukolja. Rijeè je o autoru koji je – uz nezamjenljivu sviraèku podršku bubnjara Borisa Leinera i basista Miše Hrnjaka – poèetkom 80-ih doslovce promijenio pravila rada domaæe diskografske industrije. Od debitantskog albuma Azra i Sunèana strana ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih ploènika, Azra i Štuliæ prvu su najznaèajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zakljuèno s ploèama Kad fazani lete i Krivo srastanje kao dokazima drukèijih Štuliæevih stilskih manevara, Azra je stekla èvrstu poziciju kreæuæi se po rubu izmeðu masovne tržišne prihvaæenosti i oèite èinjenice da smo dobili autora drukèijeg svjetonazora.
Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štuliæ je ostavio više nego dovoljno. Veæ i samo preslušavanje Azrine diskografske ostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za odreðivanje vrijednosti Štuliæeva rada i njegova mjesta pod suncem. Razlika izmeðu Štuliæa autora i Džonija javne osobe druga je prièa, ali èak i èudak kakav je postao – što æe ga koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljiva ostanka u Nizozemskoj – teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“.
|
|
|
Zarathustra
|
#4
|
Odgovori: 517
26. Jan 2006. 02:18:31
|
1. FILIGRANSKI PLOÈNICI / 1953. - 1976.
Branimir Štuliæ roðen je u Skopju 11. aprila 1953. kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo isprekidano stalnim selidbama. Otac Ivan, podrijetlom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojnièkoj je karijeri stigao do èina potpukovnika. Kad je Branimir imao godinu dana, njegova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radiæevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skopju obilježio je nekoliko prvih godina života Štuliæa mlaðega i vjerojatno uticao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju æe iskazivati poslije. I utjecaj makedonskog jezila, kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja, osjetit æe se poslije kod Štuliæa u primjetljivom naglasku u govoru.
Kada je imao pet godina, Štuliæeva obitelj došla je u selo Cvetkoviæi, èekajuæi na završetak vojnih stanova u Jastrebarskom, kamo se sele 1960. i gdje Branimir kreæe u osnovnu školu. Prvi „dodir“ s rock-glazbom imao je 1964., kada je èuo Beatlese, koji æe mu ostati trajna fascinacija u životu, o èemu je prièao u svom prvom intervjuu Poletu u januaru 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put èuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaæaš kako je to kad na radiju èuješ nešto što uopæe ne razumuješ, ali te ponese. Èim sam to èuo, riknuo sam.“ U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štuliæem išao i Milisav Vesoviæ, buduæi fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski ploènici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog fiæe i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajednièkog odrastanja kad su Štuliæ i Vesoviæ išli u osnovnu školu u Jastrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljeviæ, kæer milicajca.
Sredinom 60-ih Štuliæeva obitelj seli se bliže epicentru Džonijeve buduæe karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebaèkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebaèkih socrealistièkih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršoliæ, još jedan buduæi zagrebaèki gitarist.
Kljuène godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imat æe velik utjecaj na Štuliæa, kojemu æe se prigradska tematika i outsiderske prièe neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustiènu gitaru Štuliæ dobiva na dar od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzièke naklade, na kojoj uèi svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.
Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliæu pomoglo u razvijanju tinejdðerskog bunta i dalo želju za borbu protiv autoriteta koju æe poslije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u Ninu. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta ’ratnièkog’ duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonaèelnik toga. Èovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlaèio. Još ih uvlaèim, ali sam uspio napraviti svoje. Meðutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu; op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju.“
Štuliæevi su se mogli nazvati tipiènom „socijalistièkom“ obitelji iz Novog Zagreba, ne pretjerano razlièitom od drugih èetveroèlanih formacija u kojima su živjeli buntovni sin i nešto mlaða sestra. Štuliæev otac na zidu dnevnog boravka u Sigetu imao je izvješeno ulje na platnu, figurativan prikaz tenka, što je Džonija izbezumljivalo. Shvaæanje umjetnosti vidjelo se i po odabiru dekoracije na zidovima. Otac je bio tipièan pukovnik, nezainteresiran za nove ideje i životne stilove ili Štuliæeve opsesije. S druge strane, majka mu je bila simpatièna, punašna kuæanica, vrlo draga i, neki æe Štuliæevi prijatelji reæi, pomalo tužna i nezadovoljna. Dijelom možda i zbog svoje djece, u koju su mnogi roditelji „ulijevali“ višak ambicija; sin æe postati odbjegli rock-buntovnik, dok æe se kæi rastati i s djetetom vratiti k roditeljima.
Kao i mnogi drugi glazbenici – primjerice, Jim Morrison, kojeg je znao spominjati u pjesmama, ili Goran Bregoviæ, koji su takoðer bili iz vojnih obitelji – Štuliæ je vrlo rano osjetio kako sigurnost roditeljskog doma i vojnièkog položaja može biti poticajna za kreativni avanturizam u okrilju osigurane, iako zemljopisno promjenljive egzistencije. Ali prièa je imala i drugu stranu. Dominantna „roditeljska kultura“ odraslih znaèaju pseudoobiteljskih vrijednosti davala je povlašteno mjesto, dok æe subkulturni položaj i buntovnost rastuæe rock-scene šezdesetih postaviti stvari na nešto drukèije mjesto.
Ako je podmladak nekoæ bio pun malih rock’n’roll „vragova“, poslije se sve otvorenije progovaralo o roditeljskom teroru koji je proizveo neke od najuvjerljivijih buntovnièkih rock-pothvata uopæe, pokušaje rušenja idiliènih slika odrastanja Rolling Stonesa, Doorsa, Lou Reeda i drugih. Džoni je sasvim jasno naznaèio kontinuitet problema s kojim su rock-glazbenici oduvijek imali posla. Idoliziranje obiteljskih odnosa u formativnom razdoblju rock’n’rolla 50-ih, za što je najbolji primjer sam Elvis i zaštitnièka figura majke Gladys, bilo je posljedica sveopæe svetosti i nedodirljivosti prividnih obiteljskih vrijednosti.
S probojem rock-kontrakulture 60-ih razmjerno je narasla i ponuda buntovnika koji su kudikamo otvorenije pristupili obiteljskim svetim totemima. Obitelj im je postala nova zajednica istomišljenika, koja je èesto prezirala biološko podrijetlo kao èinjenicu koju nije moguæe birati, za što je Štuliæ – pogotovo poslije, kad se istodobno odrekao obitelji, nacije i države – odlièan primjer. Kako su se proširile umjetnièke slobode, proširila se i tematska otvorenost prema rušenju tabua o sreæi bez kraja i krenulo je prokazivanje represivne kuæne svakodnevice. Jim Morrison, vrlo drag Štuliæu, zbog potreba odmetnièke biografije èak je tvrdio da su mu roditelji umrli – „Father, I want to kill you / Mother, I want to fuck you“, pjevao je Morrison u pjesmi „The End“ 1967. – temeljito promjenivši dotadašnjiraspon tematskih ogranièenja vezanih uz obiteljske probleme u rock-manufakturi.
Na domaæem terenu najèešæe su vladali stereotipi o obiteljskoj idili, èije su polove obilježavali simpatièni estradni izljevi ljubavi poput „Tata, kupi mi auto“, ili nešto kasnije pop-inaèica „Bila mama Kukunka“. Dolaskom Buldožera i novog vala koncem 70-ih nastupaju promjene u kutu posmatranja, što je najefektnije sažeo Jasenko Houra u pjesmi „Sretno dijete“, ironizirajuæi mnoge tekovine naizgled sretnog odrastanja. Štuliæ je doduše, volio tetu u pjesmi „Iggy Pop“, ali je veæ rano shvatio da ne namjerava slijepo slijediti naputke roditelja.
Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Èehoslovaèku“, kako æe poslije reæi, prodor rock-subkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalistièkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta okruživali su ga dok je odrastao, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postat æe mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s èijim æe se raznim oblicima boriti u svom buduæem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veæi, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o elektriènoj gitari.
„U to vrijeme sam èesto dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjeæam onih prvih èupavaca. Sjeæam se ulice pored Opatija kina. Dandanas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugoðaj. Sve me to privlaèilo. Sjeæam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opæe èudo, rulja se okretala za njima. Veæ tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, objašnjavao je Svenu Semenèiæu u intervjuu Poletu poèetkom 1980. fascinaciju novom „kulturom èupavaca“. Ako veæ nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štuliæ je mogao doživjeti prve zagrebaèke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s èijim æe èlanom Jankom Mlinariæem Trulim poslije èesto suraðivati.
Od 1968. Štuliæ je pohaðao VI gimnaziju na Katarininu trgu na zagrebaèkom Gornjem gradu. Bila je to škola nešto „labavijih“ kriterija, u koju su upisivani i ponavljaèi iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktiènom položaju iznad glavnog zagrebaèkog trga; odlazak u školu Štuliæu je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba, èije æe ulice poslije osvojiti s Azrom i znati sve glavne gradske punktove.
Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on, VI gimnaziju pohaðalo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima æe Štuliæ biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljeviæ, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štuliæa i Brljeviæa, bili su èlanovi dramske grupe VI gimnazije, koja æe uskoro pod voðstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Coccolemocco.
Štuliæ je maturirao 1972. s radom Pariška komuna. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim temama vjerojatno nisu imali veze s politièkim dogaðajima u Hrvatskoj 1971., uz koje ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radiæevoj ulici istukao milicajac. Maturalni mu je rad ocijenjen kao odlièan, iz povijesti je imao èetvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti buduæi cijenjeni rock-poeta dobio samo – dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar.
Nakon završetka gimnazije nije odmah upisao fakultet nego je u proljeæe 1973. otišao na odsluženje vojnog roka u Kraljevo. Boravak u JNA bio mu je teško iskustvo jer nije volio autoritete bilo koje vrste, a poslije je i sam govorio kako je neke pjesme u vojsci napisao kao pokušaj duhovnog preživljavanja. Jedna od njih bila je i pjesma koja æe mu odrediti cijeli život, „Balkan“. Nakon 15 mjeseci vratio se u Zagreb i u jesen 1974. poèeo studirati na Filozofskom fakultetu, „da bih imao alibi prema starcima“. Unatoè takvoj obranaškoj izjavi, Štuliæeva sklonost „filozofiranju“ ostaje neupitna. Iako bez formalnog akademskog obrazovanja, Štuliæ æe postati ogledni primjer polemiènog autora koji je privatno i javno uranjao u mnoge teme, pri tome proširio rjeènik domaæe rock-glazbe i gurnuo ga u smjeru politizirane umjetnosti.
Kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu Štuliæ je bio predodreðen za kasnije velike teme u svojim tekstovima. Naèin na koji ih je artikulirao spontano je spojio knjiški egzistencijalizam sa streetwise poetikom nekoga tko je – baren je to tako želio prikazati – bio na dnu i potom se popeo ravno do vrha. Ili, kako æe mi reæi u intervjuu voðenom godinama poslije: „Sve sam napravio kao Onassis, s jednim centom do carstva.“ Dakako, Štuliæ nije sve napravio sam, ali kod buduæeg predvodnika mnoštva poklonika plemena Azre, upravo su uvjerljivost i autentiènost bile primarne na popisu poželjnih osobina. Prepoznatljivo osobni, pa i subjektivni pogled na svijet, koji se „okrenuo naopaèke“, postat æe dominantan u njegovu radu.
Veæ tada živopisne osobnosti, Štuliæ je nekoliko puta mijenjao smjer studija. Na koncu je nakon filozofije i povijesti odabrao sociologiju, stigao do šestog semestra, ali uz velik broj nepoloženih ispita. Fakultet je poslije zanemario zbog nove strasti – sviranja. Iako je glazba odnijela pobjedu, studentica jezika Maja Šoljan sjeæala se da se u zgradi Fakulteta na polaganju ispita Džoni mogao vidjeti još 1977., kad je Azra veæ bila stvarnost.
Sviraèko naukovanje definitivno je otelo primat Štuliæevu fakultetskom školovanju. „Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu Beatlesa. Uvijek sam razmišljao kako bi to oni odsvirali. Zamišljao sam prateæe vokale i u glavi sam slagao cijele aranžmane. Pa i dandanas su svi ti prateæi vokali kod nas Azrina furka. Mi smo to prvi ubacili, na onu staru bitnièku foru. Kada sam 1972. završio gimnaziju, poèeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju ’ katedru’ u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili“, opisivao je u Poletu stažiranje u Klubu studenata Filozofskog fakulteta.
DŽONI BUDI DOBAR
ovo je dan kad sam bezuspješno
slagao sve bircuze u niz
i hodao ulicama
poznam dobro taj film
plazio sam na nogama
i to do kasno u noæ
sve dok me neko ne poremeti brutalnim
hej džoni boj
zaboravih vam reæi da zovu me džoni
i pravo mi budi za to
oni što me mrze zovu me tako
kad sam kao mali došao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak
hej džoni džoni
budi dobar džoni bi gud
ovo je dan kad sam oèajnièki
tražio svog partnera za fuk
i zvrndao ulicama
vrtio se u krug
pjevao sam svoje pjesme
i još štošta uz to
sve dok me neko ne poremeti brutalnim
hej džoni boj
zaboravih vam reæi...
Štuliæ je ’katedru’ vodio i na garderobi Fakulteta u prizemlju, ali i na uskim stepenicama koje vode u podrum, gdje se znao smjestiti s gitarom pa ga studenti nisu mogli izbjeæi putem do kantine. Ne zna se toèno kada je odluèio „samom sebi dati nadimak“, što æe poslije opisati u pjesmi „Džoni, budi dobar“, ali je manje poznato da je prvo odabrao ime Ðango, jer nije volio kad su ga zvali Èupko, ili kraæenjem prezimena Štula. Novim nadimkom stekao je najboljeg medijskog prijatelja: otada æe ga svi znati kao Džonija. Nekoliko puta pokušao je osnovati grupu, ali su polušaji propadali prije ikakve profesionalizacije takvih zamisli.
Mnogi ljudi s kojima je Štuliæ suraðivao na poèetku ponovno æe se pojavljivati u njegovoj karijeri kao pomoænici, savjetnici, dobri duhovi ili sjene iz prošlosti. Iako ništa nije napravio sasvim sam, neupitno je da je Štuliæ bio najuporniji u društvu buduæih zagrebaèkih glazbenika oko sebe, svojevrsni perpetuum mobile s nepresušnom energijom, najtalentiraniji meðu njima. Marljivo radeæi na gitaristièkom usavršavanju – èudnoj kombinaciji vlastitog stila i tehnike nauèene „skidanjem“ pjesama s ploèa – Štuliæ je kao autor bio raspolovljen izmeðu bujice ideja i nemoguænosti da ih adekvatno artikulira u nekoj stalnoj sviraèkoj postavi. Do osnivanja Azre kretao se izmeðu pozicija autora i solo sviraèa u raznim prilikama, ili pak izvoðenja tuðih pjesama, tražeæi manevarski prostor i pipajuæi u mraku prije dolaska novog vala, koji se pokazao odgovarajuæim katalizatorom za sve frustracije.
Branimir Štuliæ je veæ tada imao osebujan glazbeni ukus, koji nije bio u skladu s tadašnjom modom i probojem rock-glazbe u SFRJ, što æe se ponoviti i u završnoj fazi njegova rada. Smatrao je kako je sevdah autentièan zvuk ovih prostora koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim narodnim pjesmama, koje je takoðer svirao. „Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom“, objašnjavao je 1980. u Poletu sklonost narodskom senzibilitetu, koja i na godinama kasnije objavljenim samostalnim albumima nije došla niotkud.
„Svirao sam sevdah. Imao sam kod kuæe tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slièno. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam èitao istoènu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjeæivanja nekih predavanja o Ciganima stigao i do sevdaha. To me držalo više od svega. Nikako nisam mogao složiti neki ozbiljan bend. To je, uostalom, i sada problem, nitko neæe ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naæi, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Želio sam vježbati dan i noæ.“
Na tragu takvog usmjerenja prva ozbiljnija grupa koju je osnovao 1975. nosila je ime Balkan sevdah bend. S njom ili samostalno, Štuliæ je zanat javnih nastupa pekao nastupajuæi gdje je god mogao, od tuluma i kvartovskih predstavljanja u Sigetu, do Filozofskog fakulteta i Zdenca (fontana Zdenac života Ivana Meštroviæa ispred zgrade zagrebaèkog HNK-a). Od kasnijih profesionalnih glazbenika u Balkan sevdah bendu svirao je Paolo Sfeci, Džonijev najstariji prijatelj iz Sigeta, još iz vremena prije Filozofskog fakulteta. Jedno vrijeme u postavi je bila i pjevaèica.
„Ima i nekih snimaka“, sjeæao se Džoni u Džuboksu 1982., „bila je jedna moja stvar, joj, sad se grozno stidim, nešto kao, ’volim te, volim te, reci mi, molim te’... Mislim da ta traka još postoji, jednom sam je dao Maxu Jurièiæu.“ „Vjerojatno je još negdje imam, ali tko danas još ima one stare magnetofone?“ kaže Mladen Jurièiæ o spomenutoj vrpci.
Kad se samostalno pratio na akustiènoj gitari, Štuliæ je izvodio skladbe Beatlesa, narodne i starogradske teme, sevdalinke, ali i vlastite pjesme, svirajuæi po stubištima, ulicama, trgovima i autobusima. Društvo se znalo okupljati i u malom pothodniku ispod željeznièke pruge kod Koturaške ulice, na putu izmeðu zgrade Filozofskog fakulteta i središta grada.
„Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim štimungom“, prièao je o svom glazbenom predživotu u Poletu. „Svejedno je obraðuješ li neku klasiènu ili kakvu drugu stvar, samo da joj daš kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krème. A u krèmi ne možeš svirati Emersona, Lakea & Palmera. Te su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola Sfecija. On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nešto slièno bongosu, što se radi od devine kože. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva trupa. Zvali smo se Balkan sevdah bend.“
Višesatni „nastupi“ s akustiènom gitarom i Džonijevim neumornim predstavljanjem svojih i tuðih pjesama znali su se dogoditi i u studentskom domu na Savi, u sobi Štuliæeva prijatelja s fakulteta Bože Kovaèeviæa, zaljubljenika u alternativni teatar. Njegovu studentsku sobu pohodili su i drugi umjetnosti skloni studenti poput Jure Stubliæa, koji æe poslije suraðivati s Kugla glumištem, i Darka Rundeka, koji je veæ studirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. „Džoni bi došao u rano jutro pa bi svima svirao u Božinoj sobi“, sjeæala se u Veèernjem listu Ana Babiæ, tada Kovaèeviæeva susjeda u studentskom domu, poslije suosnivaèica zagrebaèkog Radija 101. „Stanari nisu mogli uèiti, razgovarati, nerijetko ni zaspati. Jer on se nije osvrtao na potrebe drugih ljudi. Na kraju ga je i Božo morao istjerati.“
Iako zvuèi zgodno, radi se o pogrešnom navodu. Taj se sluèaj doista zbio u sobi Bože Kovaèeviæa, ali s jednim drugim buduæim glazbenikom, Jurom Stubliæem, kad je sa svojim prijateljima svratio k Boži, koji ih je morao izbaciti nakon što su se poèeli neugodno ponašati. Današnji veleposlanik Republike Hrvatske u Moskvi Kovaèeviæ kaže: „S Džonijem je bilo ugodno družiti se, nije bio sklon ekscesnom ponašanju, iako je nekima bio naporan jer nije volio slušati druge. Drugim rijeèima, volio je slušati samo sebe.“
Kovaèeviæ, koji je na Filozofski fakultet u Zagreb došao 1973. iz Daruvara, upoznao je Štuliæa u predvorju zgrade Fakulteta, gdje je ovaj redovito svirao. „Kako je Štuliæ bio neumoran u stvaranju, nije mu bilo dovoljno to što je svirao u holu, nego je tražio i druge prilike, pa je tako došao i do moje studentske sobe, broj 16 u treæem paviljonu na Savi. Ponekad sam i ja svirao s njim, ali kako nisam imao druge instrumente, svirao sam blok-flautu, iako sam znao svirati i gitaru. Pažljiviji kolege s fakulteta i tuluma mogli su na prvom singleu i albumu Azre prepoznati pjesme koje je Džoni u vrijeme studiranja puno puta izveo sam na gitari.“
Kovaèeviæeva strast prema kazalištu dovela ga je u SSG (Studentsko satirièko kazalište), gdje je upoznao Darka Rundeka, Seada Aliæa i Milorada Pupovca. U SSG-u je bio skoro cijeli sastav buduæeg Kugla glumišta, ali su Kovaèeviæa nakon nekog vremena pozvali u Coccolemocco, gdje je glumio u predstavi Jedan dan u životu Ignaca Goloba, uskoro je radio na Danima mladog teatra ureðujuæi bilten festivala i kasnije poèeo pisati kazališne kritike. „Tada su zagrebaèki kazališno-glazbeno-književni krugovi bili neraskidivo isprepleteni, na istim mjestima kretali su se Rundek, Štuliæ, Borivoj Radakoviæ, Milko Valent i mnogi drugi, pa je uskoro gotovo svako unjetnièko podruèje u gradu dobilo svoje nove, mlade predstavike“, zakljuèuje Kovaèeviæ, sjeæajuæi se da je Štuliæ pokazivao znakove „interdiscipliniranosti“, te je osim opsesije glazbom pokazivao zanimanje i za literaturu i volio raspravljati o filozofskim temama.
Sredinom 70-ih ljetne mjesece nakon svršetka predavanja na fakultetu Štuliæ je provodio na otoku Silbi, družeæi se i svirajuæi s društvom iz Rijeke i Slovenije u kojemu su bili Goran Lisica Fox, Davor i Neli Mindoljeviæ, Gracija Pediæ, kasniji majstor kazališne scenografije Dalibor Laginja, njegov brat Zoran i mnogi drugi.
„Tada sam se veæ bavio novinarstvom, pisao sam za rijeèke medije, tisak i radio, a Štuliæa sam poznavao sa Silbe“, govori Goran Lisica Fox, vlasnik Dallas Recordsa, koncem 70-ih rijeèki novinar i medijski zagovornik punka u Valu, Novom listu, Poletu i na rijeèkom radiju.
„Na Silbi je vladao sindrom Woodstocka“, nastavlja Fox, „bila je dobra klima za autore, i Tomaž Pengov je tamo ljetovao prije nego je snimio legendarni prvi album Odpotovanja. Zapravo su ljudi koji su dolazili u tadašnji kamp gotovo svi bili ili glazbenici ili bliski glazbi. Sve se vrtjelo oko toga, iz svakog grma, dopirala je glazba, ili zvuk violine, ili violonèela, bilo je i truba, saksofona i, naravno, najviše gitara. Svi smo bili u šatorima, zajedno živjeli i stalno se dogaðalo da ljudi zajedno i sviraju. Braneta je od mog tadašnjeg društva prvi upoznao Zoran Laginja, koji je studirao na Filozofskom fakultetu i tamo se upoznao s njim.“ Poèeli su se družiti sa zajednièkim prijateljima Neli i Davorom Mindoljeviæem, koji su poslije godinama bili Džonijeva zagrebaèka ’baza’. Štuliæ je, kao trubadurski tip, na Silbi znao šest-sedam sati, sjedeæi na nekom panju u kampu, svirati i pjevati bez prestanka. I Goran Lisica Fox potvrðuje da je „izražavao strahovitu snagu, poetiènost, onako sam, gol s gitarom.“
Kao i društvo u Zagrebu, prijatelji na Silbi upoznali su Štuliæev repertoar. „Velik broj njegovih kasnijih uspjeha mi smo u akustiènoj verziji upoznali puno ranije na Silbi i na drugim druženjima, u Rijeci, Zagrebu i Ljubljani“, kaže Fox. „Èuli smo te skladbe stotine puta. Štuliæa smo zvali Brane, on je za mene i sve nas ostao Brane, nikada nije postao Džoni. Brane je bio nekakva maskota toga društva, svi smo ga voljeli, pazili i mazili, iz njega je zraèila unikatna izražajnost, volja, energija. Dan i noæ prašio je po gitari i pjevao – osim svojih stvari, poneku temu klasiène glazbe za gitaru, nešto od Tárrege, Villa Lobosa i slièno, zatim narodne pjesme, meðimurske, bunjevaèke, bosanske, makedonske... S nama je na Silbi boravio i Jerko Novak, majstor klasiène gitare i danas jedan od najcjenjenijih glazbenika u Sloveniji, kojemu je klasièni repertoar išao bolje, jer bio je tehnièki bolji gitarist.“
Štuliæ i Novak èesto su svirali zajedno, sami njih dvojica, ili pak s Daliborom Laginjom i Marijanom Blažinom iz Rijeke, te Igorom Leonardijem iz Ljubljane. Tih pet gitarista i pjevaèa neformalno se prozvalo Dobra voda, po silbanskoj plaži na kojoj su se družili. Dobra voda održala je i nekoliko formalnijih nastupa, poput onoga u slovenskom klubu Bazovica u Rijeci 1979., s kojega postoji i tonski zapis, „tehnièki kvalitetan i povijesno zanimljiv materijal“, kaže Fox. Bilo je to poticajno okruženje, Džoni je spojio ugodno s korisnim i bio s njima u vezi i nakon osnutka prvog vlastitog sastava, spajajuæi ugodno s korisnim, provodeæi dane u zajednièkim ljetnim provodima i sviraèkom usavršavanju.
Fox nastavlja kako mu je Štuliæ uvijek na prvom mjestu bio prijatelj: „Iako tada nisam mogao znati da æe postati tako velika zvijezda, odmah se vidjelo da je izniman èovjek i velik talent koji mora na neki naèin biti zapažen. Mi smo ga, doduše, vidjeli kao solista koji je bio najbliže singer-songwriterskoj formi i malo sam se iznenadio kad se elektrificirao i napravio Azru, klasièan rock-trio. Iako sam prije Braneta veæ bio nekako instaliran na glazbenoj sceni kao novinar, a poèeo sam raditi i kao menadžer tadašnjih punk bendova, nikada nisam radio poslovno s Branetom. Azra se dogodila brzo i postala je veliki band, tako da Brane nije trebao moju pomoæ ni na poèetku, a pogotovo kasnije, kad su se oko njega rojili ponuðaèi svakakvih poslovnih usluga.“
Osim na Silbi potkraj 70-ih i poèetkom 80-ih, viðali su se èesto i drugdje. Štuliæ bi dolazio u Rijeku svakih nekoliko mjeseci. Kad je poèeo zaraðivati ozbiljne novce i imao ih najviše u društvu, Fox se sjeæa da je bio široke ruke. „Uvijek je èastio, znao je doæi u Rijeku baš s namjerom da nas desetoricu izvede na veèeru.“
Ljetno druženje na Silbi, i potom na Cresu, protegnulo se na šest-sedam godina, od 1976. do poèetka 80-ih. Nakon zatvaranja kampa na Silbi društvo se premjestilo u Martinšèicu na Cresu. Poèetkom 80-ih, kad je Džoni veæ bio zvijezda u okvirima SFRJ, na Cres je ljeti dolazio tek povremeno, izmeðu svirki, jer je veæ bio rastrzan obvezama s Azrom, govori Fox: „Sjeæam se da je njegova tadašnja djevojka Snježana Banoviæ 1982. na Martinšèici dobar dio ljetovanja provela sama, jer je Brane svirao okolo.“
Štuliæ nije imao formalnu glazbenu naobrazbu, ali je strast redovito pobjeðivala zanatska ogranièenja. Osim što je slušao Boba Dylana i Jima Morrisona, jedno vrijeme bio je impresioniran Paganinijem i marljivo vježbao gitaru svirajuæi klasiku, popularnu gitaristièku literaturu poput „Sjeæanja na Alhambru“ Francisca Tárrege i druge „najteže stvari“. Štuliæ je stalno svirao, alternirajuæi izmeðu opsesija elektrificiranim i akustiènim zvukom: „Muziku sam prestao slušati kada su Beatlesi otišli sa scene i kada je splasnuo napon beata. Došao je heavy metal, a to nisam mogao slušati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vježbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi put èuo na radiju Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akustiènih gitarista, nekakav barski štimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li svirao elektriènu gitaru, neminovno æu ovisiti o drugima, a to nisam htio. Onda sam gdje god sam stigao, slušao iskljuèivo klasiènu gitaru“, govorio je u Poletu o razdoblju koje æe ga dovesti do èudnog hibrida folka i klasike, kao i fanatiènog uèenja akorda koji æe mu kasnije u životu itekako trebati.
Prije bilo kakvih tragova koji su upuæivali na pojavu novog vala Štuliæ je bio „hašoman“, dio subkulturne grupacije koja se u izlizanom jeansu i s dugom kosom, u njegovu sluèaju i s brkovima, zastupala „temeljne vrijednosti“ peace & love estetike, izbor koji æe promijeniti tek dolaskom britanskog punka i new wavea. Bilo je to sazrijevanje u prostoru i vremenu, upijanjem novih iskustava i trendova, bez unaprijed smišljene prijetvornosti.
Uostalom, slièno se dogodilo i britanskoj garnituri punk-prvoboraca poput Joea Strummera i Mick Jonesa, koji su prije osnutka The Clasha hodali Londonom s kosom do ramena. Želeæi, poput Jima Morrisona, „izbrisati“ podrijetlo i status, Štuliæ je Zagrebom znao hodati bos, pojaèavajuæi bohemski dojam. Iako je mogla djelovati èudno onima koji su ga znali tek nakon objavljenih ploèa, nije bila lažna Džonijeva izjava s konca 80-ih da je „oduvijek svirao narodnjake“. Okus ruralnoga provirivao je iz njegovih najurbanijih ranih pjesama poput „Krvave Meri“, u kojoj je spominjao „autobus na liniji 43“ kojim je iz Novog Zagreba svakodnevno putovao u grad.
Razdoblje prije formiranja Azre Štuliæu je dalo prostora za mnoge glazbene pokušaje. Jedna ga je stvar bitno razlikovala od ostalih u društvu; nikada zadnji u navici da sve stavi na papir, Štuliæ je veæinu skladbi za prvi album Azre i neke s drugoga napisao prije 1977., prve godine punk-revolucije, a njegovi prvi zaštitni znakovi, pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“, napisane su još 1974. Doduše, „Balkan“ je tek poslije „obrijao brkove da lièi na Pankrte“, dok je prije imao dugokosu fizionomiju akustiène balade koja s novim valom nije imala baš ništa zajednièko, što je u Poletu potvrdio i sam Štuliæ: „Snimili smo tada neke demo-trake ’Balkana’ koji je prošao mnoge oblike do ovoga na single ploèi. Da danas netko to èuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuæe. Ali nije bitno, bio sam èist kao djevica. Ja u stvari nisam brutalan èovjek, to su me tek kasnije nauèili.“
Kljuèna figura Balkan sevdah banda i jedan od buduæih najprobojnijih rock-autora u SFRJ još nije bio potpuno siguran kako, i s kim, krenuti dalje, te se izmeðu izvedbi tradicionala i vlastitih pjesama mijenjalo i èlanstvo ionako provizorno sakupljene grupe. Bilo „sam na javnim mjestima s gitarom“, na Silbi ili u društvu Balkan sevdah banda, Džoni je marljivo bilježio ideje koje su se pojavljivale. Doduše, nedostajala mu je prikladna forma i aktualan zvuk pomoæu kojega bi bujicu ideja pretvorio u djelatnu rokersku praksu, ali krokija buduæih hitova nije nedostajalo. Mnoge pjesme poznate iz rane faze rada Azre nastale su upravo tada, prije nego što je itko izvan užeg kruga društva èuo išta o Štuliæu.
U intervjuu Poletu 1986. Štuliæ se retrospektivno prisjeæao prvih godina rada: „Do Azre sam svirao sam, po fakultetu, po raznim mjestima. Išao sam s gitarom i svirao sam. Tad se nije moglo ništa drugo uraditi. Tada je bilo Bijelo dugme, ali ja sam uvijek bio više sa strane. (...) Bio sam potpuno usamljen u tome, tako da sam morao èekati da se nešto promijeni, a to je najgore, da bih mogao nekoga zainteresirati za to, jer nisam mogao sve to sam napraviti. Onda nisam mogao snimati, morao sam se najprije probiti, a to probijanje je bilo mukotrpno.“
Tih godina glavni gradski punktovi svakodnevnog rituala okupljanja protagonista nove scene, kao i uèenika obližnje Škole za primijenjenu umjetnost i studenata Pravnog fakulteta, polako su postajali kafiæ Zveèevo – popularni „dnevni boravak“ zvan „Zveèka“ – i restoran Blato, te Kazališna kavana (Kavkaz), smješteni u Masarykovoj ulici u središtu Zagreba. Na potezu nazvanom tobbaco road, koji æe Štuliæ spomenuti u pjesmi „My Dear“ na albumu Kad fazani lete, uz svakodnevnu kavu razmijenjivale su se ideje i èlanstvo novih zagrebaèkih sastava. Iako se tamo pojavljivao, Štuliæa baš niste mogli zvati redovitim dijelom invertara. Pogotovo nakon prvih veæih uspjeha Azre, možda i kao suprotnost ranijoj stalnoj prisutnosti na „javnim površinama“, odabrao je aureolu radno orijentiranog rock-djelatnika kojeg nije bilo lako zateæi poslije podne pri ispijanju kave. Štuliæevo objašnjenje razlike izmeðu „tvrdog“ undergrounda i opæeprisutne srednje struje poslije je došlo u formi pitalice: „Jeste li èitali Dostojevskog? Vele: ’Jesmo!’ A jeste li ga kad vidjeli?“
U Teatru &TD sredinom 70-ih revno se družio i razmjenjivao ideje o glazbi i aktualnoj društvenoj situaciji. Upravo se ondje izmeðu brojnih razgovora rodila ideja o novom nazivu Štuliæeve grupe, potaknuta i roðenjem kæeri prijatelja Ðoke – „anarhista“ u Štuliæevoj pjesmi „Jablan“ – kojoj je trebalo dati ime. Kao i djevojèica, Džonijeva postava poèetkom 1977. dobila je ime Azra (djevica), prema istoimenoj poemi Heinricha Heinea o arapskom plemenu èiji pripadnici „zbog ljubavi glavu gube“, pjevanom sevdalinkom kod nas poznatoj u prijevodima Dobriše Cesariæa i Alekse Šantiæa. Štuliæ æe je snimiti tek mnogo godina poslije s promijenjenim tekstom, 1989. na albumu Balkanska rapsodija.
Iako se kaže da je „ime znak“, mnoge pjesme koje je Štuliæ veæ imao napisane bit æe njegov osnovni kapital u sljedeæem razdoblju, kad æe s Azrom uspjeti ostvariti sve ono o èemu je uporno maštao prethodnih godina.
|
|
|
Marryjane
|
#5
|
Odgovori: 58
26. Jan 2006. 13:15:47
|
Ne mogu verovati....
COVECE,SVAKA TI CAST....SVAKA TI SE DALA...
|
|
|
NSad
|
#6
|
Odgovori: 1002
26. Jan 2006. 15:23:33
|
vrlo impresivno
|
|
|
Zarathustra
|
#7
|
Odgovori: 517
27. Jan 2006. 13:16:49
|
2. NA JAVNIM MJESTIMA S GITAROM / 1977. - 1979.
U proljeæe 1977. prva postava Azre poèinje raditi u sastavu Džoni (vokali i gatara), Mladen Max Jurièiæ (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Mladen Jurièiæ (roðen 10. juna 1958.) upoznao je Štuliæa nakon jedne veèeri provedene u klubu Jabuka, kamo je stalno zalazio, kad ga Sfeci odveo na audiciju kod Džonija. Štuliæ je htio elektrificirati band, a Sfeci mu je rekao da zna deèka koji odlièno svira gitaru i ima moderan senzibilitet.
Došli smo noæu k Džoniju, u autu s Pajom, koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila furka“, prisjeæa se Jurièiæ. „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeæe sviranja na usnoj, Džoni je rekao ’to je super, zna svirati folk’, i tako sam ušao u Azru. Na poèetku smo svirali oèajno, ali imali smo volju. Džonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorada. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Džonijem. Trebalo je to malo proèistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Ni Džoni ni ja nismo se baš snalazili na elektriènoj gitari, ali on je jako dobro ovladao programom klasiène gitare. Njemu je èak bilo teško svirati trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule nabolje.“
Štuliæ nije bio zadovoljan i veæ u ljeto 1977. prekinuo je rad sastava, priopæivši Mladenu Jurièiæu da je on sam (Štuliæ) toliko loš na elektriènoj gitari da mora pronaæi drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio nedostatke i možda nešto uspio napraviti s Azrom. „Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i isped nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajiæ i ja“, sjeæa se Jurièiæ, „poèetkom jeseni rekao mi je da je rasèistio sa svim nedoumicama i da bismo mogli ipak pokušati ponovno zajedno. Spomenuo je da zna nekog bubnjara kojeg je zvao ’æelavi’ jer se nedavno ošišao. Govorio je da se ’pjenuša’ dok svira, da ne udara po bubnjevima poput nekog primitivca. Bio je to Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao s nama do poèetka 1979., kada nastaje Film“ U Azru tada dolazi i Marino Udo Baraccuda Pelajiæ na bas gitari – u sastav ga je doveo Jurièiæ, susjed it zgrade u Trnskom – èime Azra dobiva rockerskije konture i kreæe se prema još èvršæoj sviraèkoj koncepciji.
Jurièiæ objašnjava da je Štuliæ bio manijakalno uporan i da je u vrlo kratkom vremenu napredovao kao instrumentalist, marljivo vježbajuæi, pokazujuæi fanatizam prema glazbi i svladavajuæi program gitare koji su buduæi majstori klasiène gitare po glazbenim školama svladavali godinama. Postava Azre vježbala je u baraci na Vrbiku, nedaleko od Filozofskog fakulteta, a jedan od prvih nastupa imali su iste jeseni u zagrebaèkoj Dubravi. „Te veèeri Džoniju i meni stalno su pucale žice na gitarama“, govori Jurièiæ. „Sjeæam se da smo svirali u nekakvom Domu kulture koji je ispred pozornice imao plišanu zavjesu, a ona se stalno zatvarala i otvarala kako smo mi radili stanke zbog mijenjanja žica. Tada još nije bilo elektronièke štimalice za gitaru, sve je trajalo dugo...“
„U jesen 1977. èuo sam novi val“, govorio je Štuliæ u Poletu o iznenadnoj prekretnici. „Tu je velike zasluge imao Mladen Jurièiæ, on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam èuo klasiène prateæe vokale, klasiènu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugoðaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme poèeli proèišæavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas...“
Tog ljeta, prije ponovnog sviranja s Džonijem, Mladen Jurièiæ nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona i u francuskom Marseilleu druži se s Englezom koji mu prièa o novoj, „žestokoj glazbi“ u Britaniji. „Bio je to plimni val toga ljeta, koji me zakaèio spletom okolnosti i djelovao na sve nas“, kaže Jurièiæ. Max marljivo pronalazi novu glazbu u londonskim prodavaonicama ploèa, upija utjecaje i vraæa se kuæi s nekoliko ploèa, meðu ostalima i jednom kompilacijom s pjesmama amerièkih preteèa punka, Stoogesa, MC5 i drugih.
Duh zajedništva i kreativne konkurentnosti, koji je vladao meðu pripadnicima novovalne generacije glazbenika i u kružoku mladih umjetnika, studenata i novinara stvorenom na potezu od dvorišta Studentskog centra do Zveèke i Blata, bio je iznimno važan za nastanak buduæe scene. Bila je to višesmjerna razmjena ideja naplavljenih u zajednièkom pokušaju izlaska iz anonimnosti.
Kad mu je 1977. isteklo pravo na smještaj u studentskom domu, stari Štuliæev prijatelj Božo Kovaèeviæ preselio se u stan k Damiru Prici Capriju, kasnijem èlanu grupe Haustor. „Džoni je i tamo znao èesto navratiti“, sjeæa se Kovaèeviæ, „a kod Caprija se veæ okupljalo društvo iz raznih zagrebaèkih sastava, bila je to renesansa zagrebaèkog rocka. Vidjelo se da je Štuliæ bio gotovo opsjednut, potpuno predan tomu što radi.“ Iako je Kovaèeviæu, kao i drugima, bilo jasno da æe Džoni i drugi sastavi moæi iziæi u javnost tek nakon što profesionaliziraju pogon, nije bilo nikakve dvojbe da je imao žara, nezaustavljivu želju da nešto kaže svojim pjesmama te, ono što svi spominju kao Štuliæevu konstantu, nevjerojatnu energiju.
Kultni status Azra je poslije stjecala nastupima u Lapidariju i Klubu Studentskog centra, koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom &TD. Ali još važniji prostor za njih u tom razdoblju bila je Galerija Studentskog centra, dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra &TD, umjetnièki pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Lušèeviæ i njegov asistent Mladen Luèiæ Luc njen su rad prilagodili senzibilitetu mlade generacije, predstavljajuæi izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su poslije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je èesto boravila u prostoru duhovno i fizièki nerazdvojnom od &TD-a, Studentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj 25.
Izložba stripova mladog crtaèa Mirka Iliæa – èlana skupine Novi kvadrat i buduæeg dizajnera mnogih ovitaka ploèa – krajem 1977. vizualno je predstavila senzibilitet koji su glazbenici inficirani punkom pokušavali dosegnuti glazbeno. Gostovanje ljubljanskih Pankrta u decembru 1977. domino-efektom izvoza punka iz Slovenije ubrzalo je i širenje zagrebaèke punk-groznice. U doraðivanju ideje Azre, koncert Pankrta, s kojima su zajedno svirali u Galeriji Studentskog centra, Štuliæa je ne samo uvjerio u postojanje istomišljenika nego ga je sasvim konkretno motivirao da drukèije usmjeri glazbu, izgled i scenski nastup. Ionako je na repertoaru imao više svojih pjesama nego Pankrti, koji su nastupe redovito završavali obradom „God Save The Queen“ Sex Pistolsa.
Mladen Jurièiæ sjeæa se kako su Pankrti bili fantastièni, pogotovo gitarist Dušan Žiberna, „koji je stvarno znao svirati. Lovšin je ’falšao’, ali bio je totalno lud, imao je originalnu scensku pozu kao da je tog trenutka došao iz CBGB-ja u New Yorku. Bili su izvrsni. Do tada smo svi veæ imali barem desetak nastupa iza sebe i zvuèali prilièno uvjerljivo.“ Ubrzo nakon nastupa s Pankrtima prièa o Azri dobiva ubrzanje, a pjesma „Balkan“ stihove „brijem bradu, brkove, da lièim na Pankrte“. Pod udarom raznih utjecaja Azra se usmjerila prema postizanju èvršæeg i kompaktnijeg zvuka, ali kompaktnost nije vladala i meðu èlanovima grupe.
Poèetkom 1978. postava se mijenja, Azra postaje kvintet, u nju kao vokal ulazi Jura Stubliæ, takoðer student Filozofskog fakulteta, što je bilo jedino Štuliæevo ustupanje mikrofona drugom èovjeku u cijeloj karijeri. „Stubliæ je znao pjevati dvije pjesme Boba Dylana, imao je i dvije svoje, a nosio je bijeli baloner i držao se kao da je lonirani Lou Reed“, govori Jurièiæ. „Repertoar je izvodio na stubama Filozofskog faakulteta, Štuliæ mi ga je u jednom trenutku pokazao i poslije je kao novi pjevaè ušao u Azru.“
Nakon što je glavni mikrofon veæ predao Stubliæu, Štuliæ je u jednom trenutku otprilike treæinu vokalnih zaduženja prepustio i Jurièiæu. Ne zato što je mislio da Max izvrsno pjeva, nego stoga što je aktualan sindrom „hrapavog“ pjevanja derao glasnice na probama i koncertima, nakon kojih se najèešæe nije moglo ni govoriti. Jurièiæ se prisjeæa da su „harme“ bile Džonijev posao, „ja sam se miješao u aranžmane, nastojeæi da njegove pjesme koje su imale korijene u sevdahu i tko zna èemu sve ne nekako uðu u taj novi zvuk. Novi val žanrovski je bio prilièno širok i propustan za mnoge detalje, ali na neku èudnu foru znalo se kada je to – to, moralo je biti energièno odsvirano i nije se smjelo puno ’prljati’ sa svirkom. Posebno su me privlaèili pozadinski vokali, u èemu smo se Udo i ja usavršili i poslije pjevali na ploèama Prljavog kazališta i Azre, èak i nakon što smo otišli iz banda. Džoni je pak obožavao višeglasje Beatlesa, pa nije bilo problema da te novitete uvrstimo u repertoar.“
Kao temeljito spremna postava u potrazi za pažnjom javnosti Azra u proljeæe 1978. nastupa u zagrebaèkom KSET-u (Klub studenata elektrotehnike), gdje je Štuliæa na djelu prvi put vidio još jedan buduæi suradnik, basist Srðan Sacher, student etnologije na Filozofskom fakultetu. Vlatko Fras Fiksi u Poletu je napisao prvu vjerodostojnu procjenu Azrina nastupa: „Kad su iz mraka odjeknuli prvi režeæi akordi i kada su se upalili reflektori, nisam mogao povjerovati oèima i ušima. Ubojit i kompaktan sound i sigurno scensko ponašanje gotovo su me prenerazili. Solo gitarist Džoni izgledao je poput Roberta De Nira iz Taksista: ošišana glava, tamne naoèale, tanker vindjakna, neurotiène grimase – izgled èovjeka koji je spreman za napad.“
Iduæi napad Azre dogodio se 6. maja na besplatnom, skupnom punk-koncertu u Zagrebu, u èiju se organizaciju ukljuèio i Sven Semenèiæ iz Poleta. Na rock-maratonu u dvorištu Graðevinskog školskog centra u novozagrebaèkom naselju Sopot, Azra je pozornicu trebala podijeliti s punk-snagama iz rijeèkih Parafa, ali i dugokosim kvartovskim bandovima poput Pikove dame, u kojoj je bio Renato Metessi, te Baksuz Bandom – vlasnicima single ploèe: „Snovi jednog barmena“ – i Eustahijevim virtuozima, koji na kraju nisu nastupili.
Ponekad se pogrešno navodi da je na nultom zagrebaèkom punk-koncertu nastupilo i Prljavo kazalište, što nije toèno. Doduše, Prljavci jesu iste godine svirali u GŠC-u, ali ne u dvorištu, nego u sportskoj dvorani škole, i koncert završili tuènjavom s uèenicima i lokalnim štemerima koji su prije toga napali gitarista Zoka Cvetkoviæa. Kronièar nove scene Vlatko Fras sažeo je dojmove o zajednièkom koncertu u programatorskom tekstu objavljenom u Poletu: „Mislim da su ovdje opisane grupe, plus one za koje sam èuo, a koje, navadno, ne zaostaju, dovoljne da se u okvirima naše bijedne rock scene najavi domaæi novi val. Pet-šest autentiènih grupa, naspram cijelog jugo-rocka – koji je, ruku na srce, dao samo Bijelo dugme i Buldožere – svjedoèi o prijelomnom trenutku našeg rocka...“
„Nakon toga svirala je Azra za koju bez ustezanja tvrdim da je trenutno najsnažnija zagrebaèka grupa“, tvrdio je u istom broju Poleta Sven Semenèiæ. „Teško bi bilo konkretno definirati stil Azre. Iako u njemu ima nekih elemenata punka, kao što je krajnja jednostavnost pjesama, angažiranost teksta i velika žestina u izvedbi, mislim da bi bilo pogrešno strpati ih u isti koš s punkovcima.“
Ono što je Semenèiæ ispravno zakljuèio, govoreæi o razlikama izmeðu hard-core punka i Azre, nije bilo poznato i mladim punkerima koji su Azru sljedeæih mjeseci vidjeli na koncertima u Vinkovcima i Slavonskoj Požegi. Puni ziherica i rinèica, zabodenih na strateškim mjestima, vjerojatno su se razoèarali vidjevši uobièajeno odjevene èlanove Azre, nedotaknute modnim detaljima koji su bili neizostavna ikonografija novog pokreta.
Staro pitanje koliko su tisak i mediji, usmjereni novim senzacijama, pomogli nadolazeæoj generaciji glazbenika, a koliko oni njemu, bitno je i u sluèaju Azre kojoj je, što god Štuliæ poslije prièao o tome, podrška Poleta na poèetku karijere bila presudna. Sven Semenèiæ i Vlatko Fras bili su najagilniji medijski zagovornici novovalne scene, kja je uskoro postala podlogom novoj izdavaèkoj koncepciji obnovljenog Poleta. Fras i Semenèiæ bili su i dobri poznavatelji britanskog punka i new wavea, posjedovali su važne ploèe tog prijelomnog razdoblja, što ih je pretvorilo u glavne ideologe nove scene.
Mladen Jurièiæ stalno je boravio u redakciji kod kolega s Ekonomskog fakulteta, gdje je i sam studirao, èak im je u Poletu pomagao organizovati prvu kolportersku službu, zajedno s Goranom Galiæem Cigom, prvim menadžerom grupe Film. „Bila je to ista škvadra koja je dolazila pred Zveèku, viðali smo se od jutra do naveèer na raznim mjestima, tako da sam bio upleten i u njihovu promidžbenu kampanju“, sjeæa se Max.
I zbog generacijske povezanosti s novovalnim protagonistima Polet je prije drugih osjetio potencijal nadolazeæih imena i postao njihov najvažniji novinski izlog. Koliko je beogradski mjeseènik Džuboks – jedini list posveæen iskljuèivo rock-glazbi – bio konvencionalan glazbeni èasopis, toliko je Polet bio intelektualnije i provokativnije štivo s jakom rock-rubrikom otvorenom novim glazbenim imenima iz inozemstva i kod kuæe. Dakako, pritom su se poštovale barem neke osnovne regule i uvriježene vrijednosti socijalistièkog društva, koje je implicirao izdavaè lista, Savez socijalistièke omladine Hrvatske (SSOH), ali je ureðivaèka koncepcija bila vidljivo razlabavljena, usmjerena novom tipu „omladinskog pisma“. S tadašnjim glavnim urednikom Ninom Paviæem, novim grafièkim urednikom Goranom Trbuljakom, brojnim novinarima, fotografima, te Semenèiæem i Frasom kao glavnim glazbenim agitatorima, Polet je bio omladinski list iste generacije, èime je spontano zaokružena logistièka podrška sceni u nastajanju.
Tridesetog septembra 1978. Polet je organizirao prvi veliki koncert novih snaga, ujedno i najefektniju promociju samog lista, u maloj dvorani zagrebaèkog Doma sportova na poèetku nove školske godine. Uz zagrebaèke Azru i Prljavo kazalište – koje je upravo uz pomoæ Vedrana Božiæa snimilo i za Jugoton objavilo single „Televizori“, s prikvaèenim porezom „na šund“ – slovenske Pankrte i rijeèke Parafe, kao mamci široj publici nezainteresiranoj za punk-scenu nastupili su i poznatiji kolege; slovenski Buldožer, svojevrsni novi val prije novog vala, koji je bitno utjecao na veæinu punkera što su te veèeri nastupili, te makedonska jazz-rock postava Leb i sol, koja je upravo objavila prvi album.
Gitarist Vlatko Stefanovski tu je ptvi put èuo Štuliæevu pjesmu „Balkan“ i pridružio se u njenom izvoðenju Azri. „On je bio predobar gitarist za nas“, govori Jurièiæ, „dolazio je iz sasvim drugog filma. Leb i sol bili su jazz-rock sastav i veæ su se tada bavili etnom, dok smo mi imali sasvim drugu glazbenu furku.“ Pripremajuæi scensku diverziju, veèer prije koncerta èlanovi Azre ukrali su aparat za gašenje požara u Kavkazu i, nakon što ih je spazio konobar, bacili ga u grmlje ispred obližnjeg HNK-a. Iste noæi Frasovim automobilom – „jednim na nas dvadeset“, komentira Jurièiæ tadašnji položaj mladih rockera – vratili su se po njega. Planirani scenski efekti nisu se svidjeli Stefanovskom koji je u Domu sportova uoèi nastupa prijetio da æe ih prijaviti organizatoru, ali je Azra ipak prekrila pozornicu bijelom pjenom. „Bila je to idiotska fora, zaprašiti instrumente i pojaèala, ali je atraktivno izgledalo“, kaže Jurièiæ.
U Poletovoj organizaciji Azra je nakon svirke u Domu sportova krenula i na prvu turneju po Hrvatskoj, pokušavajuæi probiti lokalne gradske okvire uspjeha. „Zvuk je jako dobar, a Azra zvuèi bolje nego na onom koncertu u Klubu studenata elektrotehnike, no publika je mrtva hladna. Deèki praše kao ludi, ali ljudi nisu navikli da netko svira jednu stvar za drugom bez zastajkivanja, a što je najneoèekivanije – nema sentiša“, izvještavao je u Poletu Goran Paveliæ Pipo s koncerta u Gospiæu, nastavljajuæi kako je „pjevaè Jura tek odnedavno u grupi, pa je Azra nekoliko kompozicija (i onu, meni osobno najdražu, ’A šta da radim’) odsvirala bez njega. Atmosfera se zagrijavala polako, da bi konaèno letjele i košulje u zrak, neki su poèeli plesati, a pljesak je bio sve jaèi. Kao i obièno, na sceni su bili najeksponiraniji Jura gitarist (nevjerojatno dobro trèi s gitarom i radi dobre grimase) i Jura pjevaè, koji je publiku uspio navesti da urla u mikrofon.“
Najvažnije oficijelno mjesto s kojega se konkretno moglo utjecati na kulturnu, a time i rock ponudu Zagreba, bio je Centar za kulturnu djelatnost SSOH (kasnije preimenovan u OKC – Omladinski kulturni centar – nastao spajanjem sa Zagrebaèkim kazalištem mladih, ZKM-om). Od 1974. u CKD-u je radio Darko Putak. Kao voditelj kulturnih programa on je reanimirao klub Jabuka, iz kojega su se izravnim radijskim emitiranjima javljali Dobroslav Silobrèiæ i Vojo Šiljak, a pod njegovim voðstvom CKD æe kao izvršni producent potpomagati zagrebaèke kazališne trupe i festivale Eurokaz, Jazz-fair, Tjedan suvremenog plesa, Videomix, Yurm i Eurotiniju.
Kreativnu iskrièavost vidljivu u organizaciji kazališta CKD je pokušao preslikati i na rock-scenu. Prostor za novi gradski omladinski klub Putak 1976. pronalazi u gornjogradskom Lapidariju, popularnom Lapu, blizu VI gimnazije, koju je nekoæ pohaðao Štuliæ i èiji æe uèenici biti vjerna publika novoga kluba. Lap je imao i vlastitu „valutu“ za plaæanje na šanku, simboliène lape jednakovrijedne dinarima. Prostor Lapidarija bio je u vlasništvu Odgajateljske škole, dok je prostor „malog Lapa“, u susjednoj ulici, bio dijelom Turistièke zajednice grada Zagreba.
Mladi dizajner Boris Buèan uredio je interijer novog kluba i za maskotu preuzeo lik lava s obližnjih gornjogradskih Kamenitih vrata. Klubom je tekla sljemenska voda, doslovce vidljiva po mokrim zidovima podrumskog prostora, a znalo je biti i pravih poplava u kišnim danima. Buduæi da je prostor iz 16. stoljeæa bio kulturni spomenik, graðevinski radovi u njemu bili su ogranieni; saèuvan je izvorni ugoðaj tunela na èijem je kraju uskoro zasjalo jako svjetlo novog vala. Ubrzo nakon otvaranja u Lapidariju kao organizator koncerata poèinje raditi Marijan Crnariæ, buduæi menadžer mnogih zagrebaèkih rock-grupa. Do ponovnog otvaranja Kluba Josip Kulušiæ 1979., popularne Zebre – èiji æe program takoðer voditi Putak, a vizualni identitet osmisliti Buèan, zamijenivši lav iz Lapa zebrastim dizajnom – Lapidarij se uz Klub studentskog centra nametnuo kao glavni prostor za afirmaciju novih sastava koji su po Zagrebu nicali kao gljive poslije kiše.
Od jeseni 1978. u Lapidariju se dva puta tjedno organiziraju rock koncerti. Na poèetku je to bila lokalna gradska scena, ali kako je u klubu rastao broj posjetitelja, Lap je uskoro stekao reputaciju klupskog prostora šire važnosti. Mnogobrojne manifestacije u Lapidariju pomoæi æe prodoru nove kulturne scene u gradski život, a rock-glazba, alternativni teatar i permormance dobili su moguænost jaèe promocije na gradskoj sceni, èija æe intermedijalnost tih godina zbližiti mnoge protagoniste. Brojnim koncertima, izložbama, kazališnim predstavama i monodramama, Lap se nametnuo kao jedan od najvažnijih gradskih prostora, podrum redovito pun publike koja je u njemu našla dovoljno razloga za svakoveèernji boravak. Èak i danju, pa je nedjeljna jutra s dixieland postavom jazz-gitarista Damira Dièiæa znala pratiti prilièna gužva u klubu.
Od 1978. nadalje koncerte u Lapidariju redovito su održavali Azra, Prljavo kazalište i druga novovalna imena. Nakon što su se poèeli javljati izvoðaèi iz drugih gradova i nudili nastupe, iz cijele prièe nastao je festival YURM (Yu rock moment). Azra æe èesto svirati u Lapu, gdje je snimljena i fotografija Jasmina Krpana objavljena na naslovnici prvog albuma i mnoge Dražena Kaleniæa. Još jedna prepoznatljiva fotografija Štuliæa s Ray-Ban „suza“ naoèalama, koju je Andrija Zelmanoviæ takoðer snimio u Lapu, uhvatila je Štuliæev imidž i pomogla stvaranju njegova javnog personalityja kroz èasopise Polet i Pitanja.
Marijan Crnariæ opisuje trenutke kad je èlanove Azre vozio iz zagrebaèkih Ravnica, gdje su tada vježbali, na prvi koncert u Lapidarij: „Džoni je veæ tada u kombiju prièao kako æe prvo snimiti jedan album, pa zatim dvostruki, trostruki... Nisam ga dobro poznavao i nije mi bilo jasno o èemu govori, ali veæ godinu dana poslije shvatio sam da je imao temeljito pripremljen plan.“
Ipak, plan se još nije ostvarivao kako ga je Džoni zamislio. Zbog razilaženja i drukèijih pogleda na buduænost Azre, ali i zbog naporne Štuliæeve naravi, ostatak grupe poèetkom 1979. odvaja se od njega i osniva novi sastav, Film. „Bendovi se uvijek raspadnu kad su najbolji“, govori Mladen Jurièiæ. „U toj zadnjoj fazi rada veæ smo zvuèali jako ozbiljno, s doraðenim aranžmanima od kojih se veæina mogla èuti na prvoj ploèi i koncertnom albumu Azre. Recimo, oni èuveni, duboki aranžmani Marina Pelajiæa na basu u pjesmi ’ Užas je moja furka’, što je bila izravna posljedica koncerta Stranglersa u Zagrebu. Udo je tada bio jedan od najboljih basista u Zagrebu i sjeæam se kad je drugi dan na probi poèeo svirati neke nevjerojatne bas-dionice. Poslije je nauèio Mišu Hrnjaka, koji ih je dalje snimao s Džonijem. Bili smo odlièni i u pjevanju, Stubliæ je tada bio možda najbolji frontman u karijeri, bio je vražji i svašta je znao raditi na pozornici. Bio bi gol do pasa, u crnim hlaèama od skaja, znao je teatralno zubima otvarati bocu piva koju bi si zatim izlio po glavi, što bi definitivno izazvalo veæu euforiju od svega što smo odsvirali na bini.“
Tadašnja postava Azresnimila je i single koji nikad nije objavljen. Naruèio ga je Milan Škrnjug iz Suzyja, napravljena je i omotnica, ali su Štuliæeve pjesme „Iggy Pop“ i „Ja živim za bed rok“ trebale još malo prièekati. Jednom prilikom Štuliæ je na tulumu u stanu Paola Sfecija s akustiènom gitarom u rukama okupirao kuhinju i okupljenima svirao svoje pjesme. Nakon diskografskog proboja Azre takvu æe taktiku predstavljanja djelomièno modificirati i na tulumima èesto okupljenima puštati Azrine ploèe. „Džoni je na gitari svirao Dylanove stvari ili stvari Neila Younga, ali najbolje su mu ležale vlastite pjesme, kojih je imao u izobilju“, prisjeæa se Jasenko Houra. U stanu kod Sfecija Jajo je èuo Štuliæa kako svira „Ja živim za bed rok“, te „Strankinja sa plavi eyes“, koju æe Džoni poslije presložiti iz djelova nekoliko pjesama i snimiti na Filigranskim ploènicima.
„Ja živim za bed rok“ svidjela se Houri, Štuliæ mu je pokazao akorde, a Jajo je uvrstio u koncertni repertoar svoje grupe, kojoj je ionako nedostajalo pjesama za sve èešæe nastupe. Prljavo kazalište namjeravalo je „Ja živim za bed rok“, pjesmu u prilièno brzom tempu nove zagrebaèke songwriterske snage, snimiti na svom drugom albumu, Crno-bijeli svijet, ali su od te ideje odustali.
Buduæi da je Stubliæ bio frontman, a Jurièiæ gitarist efektnog nastupa i scenski primjetan, Štuliæ se poèeo osjeæati zapostavljeno u svom vlastitom sastavu. Sve skupa poèelo je biti po guštu svih èlanova Azre, a ne samo njegovom, što je bio znak za uzbunu. „Neke stvari oèito su mu smetale i postavio je ultimatum Pelajiæu i meni da se moramo baviti samo glazbom“, objašnjava Jurièiæ razlaz s Džonijem. „Znaš kako je to bilo tada, svi su studirali godinama, a Džoni je htio da prekinemo faks, pustimo sve ostalo i posvetimo se samo vježbanju i Azri, kao i da Stubliæ ide van iz benda. Ja sam to glatko odbio i tako je de facto nastao Film. Tražio sam u Kugla glumištu nekoga tko svira saksofon ili nešto slièno i pronašao Jurija Novoseliæa, koji je na koncerte dolazio s bocom vermuta zataknutom u saksofon. Tulio bi tako neko vrijeme dok nije otvorio bocu... sve je tada bio show. Tako je od te postave Azre preko noæi nastao Film. Na prvoj svirci zvali smo se Šporko šalaporko i njegove žaluzine, po jednoj prièi objavljenoj u Poletu.“
Kao nekoliko puta do tada, Štuliæ kreæe u potragu za novim društvom. Pronašao ga je u Borisu Leineru na bubnjevima i Srðanu Sacheru na bas-gitari, s kojima osniva postavu Sindikat i privremeno odustaje od imena Azra. Leiner (roðen 28. januara 1957.), znan i po nadimku Grof, odrastao je na tada redovitom glazbenom štivu: „Stari Zeppelini, Doorsi, pa èak i Beatlesi, uglavnom sam kopirao velike, Johna Bonhama, svirao sam u nekim blues-bendovima. No, pojavio se Džoni, sudbinski se to dogodilo, živio sam s njim u istom kvartu. On je tražio bubnjara, a ja sam bio u zgradi do njegove. Na faksu je onda ta informacija došla do mene, javio sam mu se telefonom i iduæu smo se veèer kod Srðana Sachera našli u sobi. On je veæ imao 16-17 svojih pjesama i za sat vremena sve smo ih uvježbali. Ja sam lupkao po nekakvom jastuku, a Srðan je svirao bas.“
Štuliæ je stanovao u Sigetu, Leiner u Trnskom. Boris je tada studirao Višu grafièku školu i kao buduæi dizajner èesto je noæu, rukom, crtao plakate za koncerte Azre koje bi potom, opet noæu, lijepili po zidovima i vabili ljude na koncerte. „Stvarno smo u to vjerovali, Džoni je imao tu neku hipnotièku snagu, a ja sam bio fasciniran njegovom energijom i kolièinom pjesama. Bila je to traumatièna promjena u mom životu. Džoni mi je bio duhovni otac, a i Sacher je bio jaka osobnost. To je bila faza prve velike zaljubljenosti u kojoj nam ništa nije bilo teško. Zapostavio sam školu i shvatio da je to, napokon – to.“
Džonijeva motivacija veæ tada nije bila upitna, iako još nije bila potvrðena statusom koji ga je uskoro oèekivao. „Kada èovjek osjeæa zavist, mržnju ili bilo šta drugo, to znaèi da i on može“, prièao je kasnije u magazinu Pop-rock o kanaliziranju brojnih ambicija u smislen rad. „Zašto bi inaèe bio zavidan, kada ne bi osjeæao da je zakinut, znaèi da može. (...) Zašto sam ja poèeo pisati pjesme? Poèeo sam raditi zato što sam morao nešto svirati. Ne mogu se The Beatles bolje svirati nego što se sviralo, tu nije bilo prostora za mene. Ja sam to pravio iz gole nužde. Više sam se trudio nego na svojim pjesmama, jer za tuðe stvari ja imam više respekta nego za svoje.“
Još je neko vrijeme trebalo proæi da se Štuliæu poklope sve okolnosti. Nakon samo nekoliko tjedana Leiner i Sacher odlaze iz Džonijeva tabora i sa studentom režije na zagrebaèkoj Kazališnoj akademiji Darkom Rundekom osnivaju novi sastav, Nagradni bataljon, buduæi Haustor. Štuliæ nakon putovanja vlakom u Bjelovar i potrage za drugim bubnjarom iznenada , mada privremeno, potpuno odustaje od Azre i prvi put prelazi u veæ etabliranu rock-postavu.
Buduæi da je bio glasniji u društvu i ambiciozniji od veæine, druženje s Huseinom Hasanefendiæem Husom, koji se upravo vratio iz vojske, dovelo ga je poèetkom 1979. na poziciju gitarista Parnog valjka (nakon odlaska Jurice Paðena, a prije prelaska Zoka Cvetkoviæa iz Prljavog kazališta u Valjak). Džoni je u Valjku, gdje su tada svirali Hus, Ivan Piko Stanèiæ i Zlatko Miksiæ Fuma, o(p)stao samo nekoliko tjedana, iako æe druženje i suradnju s Husom nastaviti i u bliskoj buduænosti.
Promatrano iz jasnije perspektive, Džonijevo pristupanje Valjku na poziciji gitarista može djelovati zbunjujuæe, ali zajednièko kretanje po glazbenim krugovima Zagreba zbližilo je Štuliæa i Husa, sklonog novom zvuku i idejama, profesionalnog glazbenika koji je imponirao Štuliæu. Zauzvrat je ovaj njemu donio neke nove ideje koje æe Parni valjak realizirati veæ na svom iduæem, prijelomnom albumu Gradske prièe. Upravo æe na njemu Valjak 1979. snimiti i objaviti Džonijevu pjesmu „Jablan“ – izvorno baladu imenom „Anarhist“, posveæenu Štuliæevu prijatelju Ðoki Grgcu s Filozofskog fakulteta, jednom od „kumova“ imena grupe, koji je i svoju kæer nazvao Azra – a godinu kasnije i drugu, „Kad Miki kaže da se boji“.
„Kad se Hus vratio iz vojske, predložio sam mu da doðe u Azru“, bile su rijeèi na koje je Milan Škrnjug, menadžer Valjka, Štuliæu rekao da to baš ne bu išlo, i pozvao ga u Parni valjak. „Ja sam rekao O.K.“, nastavlja Džoni u Poletu, „idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno èvrst. Nije to bila glavna prepreka. Valjak je Husov band, kao što je Azra moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko doðe u band i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih.“ Demovrpce o kojima je Džoni govorio snimljene su nakon dva tjedna proba u Husovom stanu, gdje su vježbali šest Husovih i šest Štuliæevih pjesama. Kao gitarist sklon vlastitim pjesmama i kantautor odškolovan na akustiènoj gitari punoj, kako je znao reæi, „dimova, majeva, suseva, pluseva i pripadajuæih minusa“, Štuliæ se kao gitarist teško mogao uklopiti u funkcionalnu i jezgrovitu koncepciju Valjkove svirke, koja je zahtijevala sviraèku èvrstinu.
Hus je takoðer zapamtio kratkotrajnu zajednièku karijeru sa Štuliæem pod krovom istog sastava: „Nikad nisam krio da je Džoni odigrao bitnu ulogu u jednoj fazi mog života. Imao je poseban rjeènik i otvarao mi je dotad nepoznate vidike, naroèito kad je rijeè o izrazu. Meðutim, nitko nije savršen i, kad je ta komunikacija postala jednosmjerna, više nismo mogli suraðivati. Do razlaza nije došlo, kako neki tvrde, zbog njegove želje da preuzme vodeæu ulogu u Valjku. Presudno je bilo njegovo slabašno sviranje gitare, i drugo, Džoni nije bio sretan ako nije bio u središtu pažnje, što je poslije dokazao i krilaticom: Azra – to sam ja.“
Sam Štuliæ iskreno je u Džuboksu komentirao dvotjedni neuspjeh: „Oni su se valjda kidali od smijeha, nemam ja osjeæaj za taj boogie. Ja sviram stvarno osebujno. Hus je dobar gitarist i ima svoj band. Neèijim dolaskom mijenja se furka, mijenja se sve. I pitanje je taštine ljudske. Loše sam svirao tu gitaru, a i Husu nije odgovaralo.“ Nakon epizode s Parnim valjkom Štuliæ se odluèno vraæa ideji vlastitog sastava, nužnom ventilu ako je htio da pregršt napisanih pjesama èuje još netko osim njega, užeg društva i publike na koncertima.
Mada je od njihove suradnje prošlo tek nekoliko mjeseci, Štuliæ iz Rundekove i Sacherove grupe definitivno odvodi Borisa Leinera, èime se postavljaju temelji klasiène postave Azre, pred kojom slijedi dokazivanje da autor s mnoštvom pjesama i ambicija ima snage profesionalno kanalizirati mahniti talent. Od samog poèetka bilo je jasno da je Leiner izvanserijski bubnjar, jedan od onih ritmièki talentiranih glazbenika za kojega mislite da svira s dva para ruku, što se poslije èesto moglo èuti u razgovorima u dvorištu Studentskog centra nakon Azrinih koncerata.
Ako je Štuliæ bio autorska zvijezda pred roðenjem, Leiner je bio instrumentalistièka prva violina Azre i najzaslužniji za brojne instinktivne ritmièke eskapade koje su aranžmanski obogatile Štuliæeve pjesme i definirale zvuk Azre. Ne manje bitno, Leiner je bio i odlièan pjevaè, prikladan za dvoglas sa Štuliæem po kojem æe Azra postati prepoznatljiva. Uz to, Leiner je i svojim karakterom bio pogodan suradnik Štuliæu, veæ tada poznatom po konfliktnoj naravi i brzim izmjenama društva.
Dvojac Štuliæ – Leiner neko vrijeme nije uspijevao pronaæi basista pa su se za prvi novinski intervju, kako bi izgledali kao trio, slikali sa psom. Leiner problem „treæeg èovjeka“ navodi kao konstantu cjelokupne Azrine karijere. Prije snimanja prvog singlea bas-gitaru nakratko je svirao Zlatko Pejiæ – buduæi osnivaè Društva za unapreðenje kvalitete življenja – koji je s Azrom odsvirao nekoliko koncerata, ali je zbog neredovitih dolazaka na probe otpao iz benda. „Pejiæ nije imao svoju bas-gitaru, nego ju je Džoni nosio na probe. Džoni je bio fanatik, iznimno marljiv“, govori Leiner, „probe su trajale po 5-6 sati svaki dan, Pejiæ nije redovito dolazio i došlo je do spora izmeðu njega i Džonija.“
Kad je Štuliæ dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singlea, pruženu moguænost shvatio je ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviraèkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi buduænost grupe uèinio optimistiènijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliæu omoguæio da tonski realizira pjesme koje je veæ godinama vukao sa sobom. Tog tereta nikada mu se nije bilo lako riješiti, ali je usput, makar i sluèajno, pomogao stvoriti nekoliko sviraèkih poligona poput Filma i Haustora, važnih dijelova zagrebaèke novovalne scene. Ugovor u džepu tada je imalo samo Prljavo kazalište, koje je u produkciji Boruta Èinèa iz Buldožera upravo objavilo drugi single „Moj je otac bio u ratu“ i snimalo prvi album za Suzy – uz pomoæ Ivana Pike Stanèiæa i sugestije Vlatka Frasa i Gorana Paveliæa Pipe iz Poleta – nakon što su singleove objavili za Jugoton.
Uz pomoæ Milana Škrnjuga – menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta – Azra napokon dogovara snimanje prvoga singlea, takoðer za Suzy, èime manja, ali agilnija i programski hrabrija zagrebaèka diskografska kuæa uzima primat Jugotonu u promociji punka i novog vala. Pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“ azra snima u maju 1979. u studiju Janka Mlinariæa Trulog, s Husom kao producentom. Uz Štuliæa na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviraèku postavu popunili su Hus, koji je odsvirao solo dionice, i Valjkov basist Zlatko Miksiæ Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran Reljiæ Relja, a na omotnici singlea objavljenog u oktobru 1979. nije bilo navedeno ni ime Mladena Jurièiæa, koji je otpjevao prateæe vokale s Džonijem i Leinerom.
Iako su se njihovi èlanovi formalno razišli nekoliko mjeseci prije, postave Azre i Filma ježbale su na istome mjestu, „u brvnari“ Mladena Jurièiæa na zagrebaèkom Svetom Duhu, iznad Èrnomerca, koja je poslije pretvorena u tonski studio. „U tri mjeseca znale su se dogoditi stvari za koje danas trebaju tri godine. Puno se toga dogaðalo kod mene u vježbaoni i sve sam to pratio iz blizine, suraðivao i navijao. Karijere su se razvijale usporedo, svatko je svirao svoje i za sebe mislio da je svjetski prvak.“
Konkretna vrijednost melodijski vrlo pažljivo osmišljenih i jasnih pjesama, objavljenih na singleu s dvostrukom A-stranom, najavila je Štuliæa kao autora jakog kalibra. Utjecaj narodskog leksika i opæi ugoðaj „Balkana“ bio je shvatljiv, jer pjesma je bila napisana kao refleksija Štuliæeva povratka iz vojske i sadržavale je izvorne odlike njegova rukopisa. Originalni tekst doživio je preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustièna gitara bila dominantna u pjesmi koja s novim valom i nije imala previše dodirnih toèaka.
Bio je to pravi „stari tradicionalizam“ s natruhama countryja, kakav æe dvadesetak godina poslije postati „in“ i vratiti se na scenu s mladim izvoðaèima novog tradicionalizma u potrazi za korijenima. Štuliæeva ukorijenjenost u narodski mentalitet na samom ga je poèetku diskografske karijere spasila od svakog pomodarstva i predstavila kao autora koji je, èak i da je htio, teško mogao postati „dizajnirani produkt“.
Zato je druga strana ploèe s autobiografskom „A šta da radim“ bila još uvjerljivija, èak i primjerenija rockerskom formatu nove Azre i borbenom pogledu na svijet autora koji „želi samo da svira“ i „ništa mu drugo nije važno“. Hus je kao gitarist pomogao u obje pjesme; nadahnuta sviraèka meðuigra njegove solo gitare i Reljine violine na kraju „Balkana“ i izvrstan gitaristièki solo u „A šta da radim“ dali su dodatnu dimenziju jezgrovito odsviranim pjesmama. Reski gitaristièki rifovi i razlomljen plesni ritam Leinera i Fume u „A šta da radim“ kontrast su imali u vokalnoj posebnosti Azre koja se jasno èula; efektno aranžiranim višeglasjem dodatno su obogatili pamtljive melodije.
„Konaèno, i Azra je došla na svoje i snimila toliko željeni single“, pisao je Sven Semenèiæ u Poletu 21. novembra 1979. „Iako hendikepiran stalnim izmjenama svoje grupe, Štuliæ uspijeva naèiniti komercijalan, dobro isproducirani hit singl s podjednako zanimljivim skladbama.“ Nešto kasnije, u prvom Džuboksu iz 1980., Petar Lukoviæ recenzirao je prvi Azrin vinil u svojoj stalnoj rubrici single-ploèa: „Zvuk šezdesetih momci iz Azre uspješno su transponirali u elegantnu viziju new wavea i èitavu skladbu postavili na zdrave rockerske osnove. (...) Autentièan emocionalni naboj naprosto izvire ispod pjevaèeva glasa i tako, konaèno, umjesto kvazifilozofiranja imamo pravu stvar – rock za 1980.“
Dva mjeseca poslije duetu Štuliæ – Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, bivši èlan grupe Limeno oko, takoðer stanovnik Novog Zagreba, èime najpoznatija postava Azre dobiva konaèni oblik. Dotad èeste izmjene Azrine sviraèke postave Štuliæ je s pravom doživljavao kao hendikep. Dakako, nitko nije bio siguran koliko æe trojka ostati zajedno, ali nakon samo nekoliko mjeseci popularnost Azre nadrast æe i najoptimistiènije Štuliæeve ambicije, a grupa æe drastièno preskoèiti i predviðanja onih koji su od poèetka bili na Štuliæevoj strani.
Azra jedno vrijeme vježba u prostorijama Kugla glumišta zajedno s Aerodromom, novim sastavom Jurice Paðena, koji je nekoliko puta pomagao Azri kao tehnièar i miksao im zvuk na nastupima u Lapidariju. Paðen tvrdi da „dobru pjesmu pamtiš po tome što toèno znaš gdje si je prvi put èuo. Sjeæam se kad sam se jedne noæi u autu vraæao kasno doma i na radiju èuo pjesmu koja mi je zvuèala kao hrvatski Beatlesi. Bila je to ’A šta da radim’ i tek za par dana saznao sam da je to Džonijev sastav. U to vrijeme smo se èesto družili, kretali smo se po istim mjestima, tulumima, oko Zveèke, znali smo svirati na Zdencu.“
Iste godine izlazi nastupni album Prljavog kazališta, s dodatnim porezom i etiketom „šunda“, stavljenom zbog problematiènog sadržaja ploèe kojom 19-godišnji Jasenko Houra otima autorski primat prvog punk-albuma u državi. Prljavo kazalište bit æe krajem godine nominirano za godišnju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, komisija æe se podijeliti zbog provokativnog materijala, a SSOH æe tek iduæe godine tim priznanjem nagraditi Pankrte – èiji se album Dolgcajt pojavio na tržištu poèetkom 1980. – i tako æe državne strukture blagosloviti kreativnost novog vala. Jedne veèeri u jesen 1979. u Lapidarij, stalno mjesto provjere aktualne glazbene situacije, navratio je Jasenko Houra i vidio nastup Džonija s novom postavom Azre.
Prema Hourinom sjeæanju, bili su odliuèno uvježbani i odsvirali izvrstan koncert, što je prisutne navelo na sumnju da je Štuliæ napokon pronašao stalne suradnike. „Bilo nam ga je donekle i žao“, prisjeæa se Houra, „vidjelo se da ima što reæi, ali nije imao sreæe s èlanovima grupe, ili oni nisu imali sreæe s njim. Postava Azre bila je u stalnom stanju promjene, ali te veèeri, s novim ljudima u bendu, Džoni je stvarno zvuèao nevjerojatno. Taj koncert i onaj repertoar koji je odsvirao na akustiènoj gtari kod Sfecija doma bilo je nešto najbolje što sam èuo od nekog domaæeg autora. Imao je odliène tekstove, èovjek se stvarno morao zapitati otkuda mu sve to izlazi.“
Osim u Zveèki, Štuliæ i Houra znali su se susretati ispred telefonske govornice u Frankpanskoj èekajuæi noæni tramvaj, u gostionici Brno, ili u tajlandskom restoranu u Jurišiæevoj. Ako je poèetkom godine Džoni još uvijek nagovarao „maloga“ da raspusti Kazalište i prijeðe u Azru, sada je veæ pred obojicom bila izglednija odvojena buduænost. U sitnim noænim satima, nakon fajrunta nekog kluba, meðusobna je komunikacija novim autorskim snagama punima energije bila primamljivija od odlaska kuæama. Poèetkom 1980. u ranim su jutarnjim satima raspravljali o aktualnim temama; Jajo se upravo vratio iz Poljske s maturalnog putovanja i nije imao puno lijepih dojmova o tamošnjem režimu, s èime æe se Džoni vrlo konkretno pozabaviti u pjesmi „Poljska u mome srcu“, nakon pobune radnika u brodogradilištu u Gdañsku. Veæ je bilo objavljeno da je Tito bolestan i politièka je situacija u SFRJ postajala ozbiljna, za što su novovalni glazbenici imali spreman autorski „radar“.
Za razliku od tinejdžera Houre, Štuliæ je s 26 godina života veæ bio pripadnik druge generacije, stariji marginalac s periferije grada, bliži novovalnoj nadgradnji nego punkerskim temeljima. Veæ mu je tada bilo jasno da se nije bezbolno uklopio u novi val, kao i da vuèe mnoge utjecaje izvan tada kurentnog glazbenog stila: „Na Prljavom kazalištu su se lomila ideološka koplja“, govorio je u Poletu poèetkom 1980. „To je, uostalom, gotovo redovito sluèaj s neèim novim kod nas. Uopæe ne sumnjam, meðutim, da æe te komisije vrlo brzo biti ušutkane“, predviðao je Štuliæ, kojega æe uskoro èekati slièna natezanja s cenzurom. „Uvijek to ide tako, to je veæ neki ustaljeni redoslijed. No Azra je po ideji prvi naš novovalni band. Po ideji, kažem, jer što se tièe svirke, ja æu raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su novovalni elementi iskorišæeni u kontekstu koji možeš nazvati kako hoæeš. Da ne robujem ni diskografskim kuæama, ni ljudima, ni tržištu – to je po meni poštena ideja novog vala. Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom novog vala imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam èitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebaèko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulièni band. Azra je u stvari artistièki ulièni band i to je sve.“
Nakon objavljivanja singlea, konkretnog diskografskog dokaza o moguænostima Azre, Štuliæ polako postaje sve zamjetnija pojava zagrebaèke rock-scene i veæ prije snimanja albuma autor je o kojem se govori. Presudni medijski katalizator nove scene još je uvijek bio Polet, list èija je naklada znala iznositi pedesetak tisuæa primjeraka po broju, uz èiju se pomoæ i Azra lakše oslobaðala statusa glazbene nepoznanice. Sve više publike na koncertima u klubovima, sastavljene i od gimnazijalaca iz obližnjih škola, ukljuèivanje omladinskog tiska i zagrebaèkih klupskih prostora bili su kljuèni u privlaèenju nužne medijske pažnje prema sceni koja se do tada raðala skrivena od šire javnosti.
U ljeto 1979. Azra redovito nastupa po trgovima gradova na Jadranskoj obali, kaleæi se u izravnim kontaktima sa sluèajnom ili namjernom publikom. U to vrijeme splet okolnosti donio je jedan od veæih domaæih transfera: Štuliæ se razilazi s Milanom Škrnjugom, koji Azru „prodaje“ novom menadžeru, Mladenu Luèiæu Lucu iz Galerije SC-a, za sanduk piva koji mu Luc poslije nikada nije dao. Agilnost zagrebaèkih klubova bila je presudna za pronalaženje posla u Zagrebu i pomogla je u redovitom predstavljanju sastava koji su u Lapidariju i Studentskom centru svirali u vrlo gustim intervalima. Nakon što su se Jurièiæ, Stubliæ i Pelajiæ razišli sa Štuliæem i osnovali Film, za manje od godinu dana postali su nova gradska koncertna senzacija i konkurencija Azri i Kazalištu.
Jedan od prvih koncerata u Beogradu Azra je održala u jesen 1979. na Filološkom fakultetu. Na samom kraju godine, 28. decembra 1979., nakon godinu dana ponovno se vratila u zagrebaèki Dom sportova, sada veæ u definitivno konsolidiranoj troèlanoj sviraèkoj postavi. Nastup u Maloj dvorani Doma sportova na pozornicu je doveo Azru, Janija Kovaèiæa, Pankrte, Marka Brecelja u društvu pjesnika Ivana Volariæa Fea, te Buldožere, ali bez Brecelja, koji je veæ napustio grupu. Koncerte slovensko-hrvatskog novog vala inicirali su èlanovi Buldožera i prije Zagreba održani su nastupi u Ljubljani te u Opatiji, gdje su im se na nastupu u hotelu Kvarner – u Poletu prozvanom „Novi val u Kristalnoj dvorani“ – pridružili Prljavo kazalište, Parafi i Termiti. Tom su prilikom nezaustavljivi Termiti pozornicu zasuli perjem, svi zajedno prenijeli su glas novog vala i u elitni hotelski „bunker“ domaæe zabavne glazbe.
Novu godinu Štuliæ je doèekao na tulumu kod Jurice Paðena, kamo je stigao oko ponoæi, u dugom kaputu koji je posudio od prijatelja. Paðen mu je te veèeri pustio tek objavljen prvi album Aerodroma Kad misli mi vrludaju. „Naravno, odmah ga je popljuvao“, sjeæa se Paðen, „da bi deset godina poslije jednu pjesmu s njega snimio na svom albumu.“ Iako æe Štuliæ i Paðen tek za nekoliko godina poèeti svirati zajedno, zbog istovremenog probijanja Azre i Aerodroma èesto su im se križali putovi, koji æe ih veæ za nekoliko mjeseci dovesti na istu pozornicu, ali i u istu diskografsku kuæu.
|
|
|
Marryjane
|
#8
|
Odgovori: 58
27. Jan 2006. 20:11:55
|
CopyPaste...
.....gotivim uporne...nadam se da ces i ti mene podrzati u borbi za opstanak moje vrste impresionizma....
|
|
|
Zarathustra
|
#9
|
Odgovori: 517
28. Jan 2006. 02:56:48
|
Naravno slatka Marryjane
Samo da napomenem da se pod temom "Najbolji bendovi" javila želja za Azrom, pa pošto posedujem ovaj ekskluzivni materijal, mislio sam i da ga protivzakonito objavim. Gde æu ako ne ovde? Inaèe ova knjiga od Hrvoja Horvata "Fantom slobode", je u Zagrebu objavljena krajem novembra 2005. za izdavaèku kuæu Profil International (košta 120 kuna = 15 evra). A ovo je prvo njeno internet izdanje.
Naravno da te podržavam . Što rekoše matori Zeppelini: "... to be a rock, and not to roll...".
Kad nabavim neku ekskluzivu za tebe javiæu ti. Možda imaš neku želju?
|
|
|
lav1971
|
#10
|
Odgovori: 3317
30. Jan 2006. 16:17:38
|
......
.....pozdravljam i ovde autora i odobravam....
.....mala je razlika izmedju roka i metala.....taènije zna li neko granicu ?....
|
|
|
Zarathustra
|
#11
|
Odgovori: 517
30. Jan 2006. 18:11:48
|
lav1971
znaš granicu kad èuješ muziku, a ovako u teoriji, može se jedino reæi da je rock tata od metala.
|
|
|
lav1971
|
#12
|
Odgovori: 3317
30. Jan 2006. 18:17:30
|
......
....slazem se....ali mozes li neke autore svrstati strogo u jedan ili drugi zanr... i ima ih mnogo takvih....
|
|
|
Marryjane
|
#13
|
Odgovori: 58
30. Jan 2006. 21:17:35
|
.....ja se....
slazem....a i posto poznajem skoro sve zanrove muzike...granica ima i to ogromnih...
|
|
|
Zarathustra
|
#14
|
Odgovori: 517
30. Jan 2006. 22:27:21
|
Ne možeš lave, slažem se
Ali kapiram da veæina tih ljudi dok su to svirali nisu sebe kapirali na naèin na koji ih je kasnije kritika ili publika kapirala. Primera radi u dokumentarnom filmu "Sretno dijete", Jasenko Houra (alfa i omega Kazališta). objašnjava kako su oni uporno hteli da zvuèe kao Stonsi, i da su vežbali satima dnevno, ali to jednostavno nije izlazilo iz njih, nego je izašao punk. E, sad, ko æe ikada reæi za Prljavo kazalište da ima veze za Stonsima ili sa punkom?
|
|
|
siroche
|
#15
|
Odgovori: 15
01. Feb 2006. 14:06:29
|
azra
je kul, mada je slabo slusham
|
|
| Strana : [1] 2 3 Sledeća |
|
Nemate dovoljno prava da odgovorite na ovom forumu.
|
